Pozvonila je na moja vrata jedne jesenje veceri, u doba kada obicno vise ne primam goste niti im se bas veselim. U prvi mah mislila sam da se zabunila. Stajala sam oci u oci sa zenom za koju sam bila sigurna da je ne poznajem.
"Izvolite ?...'
Lola je znala da je na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Znala je i moje ime. Hitno je trebala moj savjet, iako sam ja upravo bila pocela kuhati veceru, ne nadajuci se cak ni 'putujucim prodavacima svega i svacega', a kamoli njoj, nepoznatoj gaijin dami u poodmaklom stupnju trudnoce. New kid in town ?
Saznala sam da predaje engleski u elitnoj srednjoj skoli preko puta, da se tek nedavno doselila u nas kvart, i da obje poznajemo jednu Amerikanku koja radi u istoj skoli. Preko nje Lola je saznala gdje zivim, i tako je od jednoga doslo drugo.
Bilo je ocito da je u zurbi. Trebala je roditi za mjesec dana. Morala se brzo vratiti na posao (samohrana majka ?), ali nije imala kome ostaviti dijete na cuvanje. Znam li mozda kakvog babysittera ili neke jaslice u gradu, ili bih mozda sama bila voljna pricuvati joj bebu dok radi ? Ipak stanujem preko puta, to je stvarno jako blizu ?...
Prije nego sto sam uspjela shvatiti sto se zapravo dogadja, uspjela sam zakljuciti tri stvari: prvo, uslijed ovog razgovora koji sam prisiljena voditi, necu uspjeti skuhati veceru na vrijeme, od cega me istog trenutka spopala zlovolja. Drugo, nemam pojma odakle je ta Lola, po naglasku nikako je nisam mogla smjestiti, engleski joj je odlican ali Engleskinja ili Amerikanka sigurno nije, koji je to slucaj, Malta, Juzna Afrika, mozda ? I trece, uopce ne znam tko si, bejbe, ali pala si mi s Marsa nenajavljena i u vecernjoj spici kad imam najvise posla; ti si mi ocito neki teski kampanjac ako tek sad, s trbuhom do zuba pocinjes traziti jaslice; tamo odakle sam ja zene rezerviraju mjesta u vrticu cim zatrudne, a i u Nipponu su liste cekanja uobicajena stvar, cudi me kako to kao buduca J-mama jos ne znas; a ako me bas pitas za babysittera, kazem ti da bi i meni dobro dosao jedan, ali odmah ti mogu reci, pisi kuci propalo; ovo je Japan, my dear, i osim ako smo ti i ja nekim slucajem diplomati ili rock-zvijezde, ili smijemo racunati na dobri stari baka-servis, sto ocito nije slucaj, snalazit cemo se kao i sve mame Japanke, vuci klince posvuda za sobom kao macka mlado !
Nema sumnje, Lola je te veceri pogodila osjetljivu zicu. Ali priznajmo, svijet bi odavno otisao k vragu da ljudima svaki put skresemo u lice ono sto doista mislimo !
'Hmm, stvarno moras natrag na posao tako brzo ? Pa dobro, mogu se raspitati za jaslice, imam spisak svih vrtica u gradu, a znam i neke mame koje mozda mogu pomoci... Zao mi je sto ti ne mogu pricuvati dijete, imam djevojcicu u vrticu i izlazim nekoliko puta dnevno...'
Odlucila sam da je nama gaijinima ipak pametnije ako se medjusobno pomazemo. Ipak, te veceri Lolu nisam pustila u stan. Sve smo obavile na vratima.
FF.
Lola je porijeklom bila Brazilka, ali se odselila i cak dvadeset godina zivjela u Engleskoj. Studirala je jezik i sanjala o tome da jednog dana radi u Japanu. Neko vrijeme poducavala je engleski negdje u jugoistocnoj Aziji, da bi na kraju doista zavrsila u Zemlji Izlazeceg Sunca. Ostala je, eto, deset godina.
U skoli u kojoj je radila izdavala se kao 'Engleskinja', jer to je vise 'cool'. Pricala je kako se ne zeli izlagati nepotrebnom riziku diskriminacije. Na poslu, Lola je bez problema prosla kao native speaker.
REW.
Nekoliko dana kasnije srela sam je dok se biciklom vracala kuci s posla. Djelovala je svjeze i u formi, i bila je dobre volje. Odlucila je raditi do zadnjeg dana.
Nije Lola bila ni tako bespomocna kakvom se zeljela prikazati. Njezin je japanski ocito bio sasvim dostatan da sama obavlja konzultacije u vrticu, kod lijecnika i drugdje. Mozda je samo zeljela da vjerujem kako joj je tesko. Mozda je bila usamljena, ili se bojala.
Otac djeteta nije se pojavljivao ni u razgovoru, a ja nisam htjela navaljivati.
'Dobro sam, evo jos mogu dobro biciklom uzbrdo, iako mi malo smeta trbuh... Jos koji dan i evo bebe.... Makar, znas, ponekad se malo bojim, razmisljam, sto ako me ulovi postporodjajna depresija ? Nisam navikla sjediti cijeli dan kod kuce, a s bebom ce biti tesko... Ne znam sto da radim...'
Oh, ne. Ne jos jedna od onih sumornih prica iz novina... o depresivnim majkama prepustenima samima sebi, koje u trenutku ocaja dignu ruku na dijete... Mislim, otkud ja znam sto je i tko je ta Lola, misli li ozbiljno ili ne ? Ima li ovdje ikoga svoga, pitaj se ?
Ne jos jedna takva, ne u mom kvartu.
Odlucila sam ne izgubiti Lolu iz vida.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 09.01.2008. u 13:15 sati.