Nema me nigdje. Ne odlazim više ni u kavanu na uglu u ulici popločanoj kamenim kockama, tamo gdje sam nekoć ispijao prvu jutarnju kavu i pušio prvih nekoliko cigareta. Nema mi skrivenog lica iza raširenih dnevnih novina, svijesti uronjene u vijesti iz krajeva od kojih mi srce zadrhti užasom zbog uništavanja, ubijanja, zatiranja ljudskosti koja je nekada postojala ili je suprotno mom mišljenju nije nikada ni bilo. Jer možda kultura, stare građevine, bogatstvo i sjaj vladara i ljudskost nisu ni bliski, a još manje isti.
Prestao sam osjećati privlačnost sivila dima i okusa sušenog duhana i otrova kojima je natopljen, začuđen kako je gađenje tako lako zamijenilo užitak i ovisnost.
Čini mi se kao da se budim iz dubokog sna, za koji nisam siguran koliko je dugo trajao, tek po otežalim kapcima, nenaviklim na zimsku, slabu, magličastu, dnevnu svijetlost, shvaćam da sam spavao dulje nego li je to čovjeku potrebno. Dani pretočeni u mjesec ili dva ostavili su traga na meni, osjećam pod prstima, umjesto glatkog lica, oštru i neurednu bradu, kosu što se već dotiče zatiljka i kožu, sivu i umornu.
Nisam nigdje putovao a osjećam s kao putnik povratnik, natopljen prašinom s nepoznatih ulica, ogrubljen izrazima lica nepoznatih ljudi i smradan od znoja i isparina gradova, nekih zabačenih, zaboravljenih krajeva.
Ona me gleda. Nisam plakao kad je prvi put krvarila. Dotrčao sam na hitnu kad je već znala da je dijete živo i još uvijek u njoj.
Nisam plakao ni tri dana kasnije dok sam je gledao kako drhti i skida sa sebe spavaćicu a grimizno crvena krv u slapovima slijeva se niz njene noge. Samo sam je odveo na hitnu. Ostavili su je u nekoj sobi, a mene poslali kući, u samoću i neizvijesnost.
I mada sam znao kako izgleda besana noć, ta je noć tom pojmu dala novo značenje. I trajala je beskonačno dugo, dok nisam čuo prve otkucaje zore.
Ono što je proživljavala ona, na neki morbidan način, ne želim znati. Slomilo bi me.
Ona je plakala tog jutra ulazeći u savršeno opremljenu ordinaciju. Plakala je i izlazeći iz nje dok mi je šaptala "živo je".
Gleda me. Ona svaki put točno zna o čemu razmišljam. Zna da se vraćam unatrag i razmišljam o tome. Uzima moju ruku u svoje i stavlja je na trbuh što lagano podrhtava pri nježnim udarcima iznutra.
Nema me. Jednog dijela mene više nema. Progutao ga je strah, poput čudovišta iz ormara koje često umišljaju djeca.
Nema me, a još uvijek sam tu. Drugačiji.
Aries
Post je objavljen 09.01.2008. u 10:40 sati.