Pregled posta

Nekoliko razocaranja

Jooooj, sto me to cudoviste od sestre zivcira! Najradje bi joj zavrnula vratom jednom za svagda. To malo deriste smije raditi sve ono sto ja u njenim godinama nisam mogla raditi. Gdje je tu pravda? Ona dobije sve sto pozeli, moze ici spavati kada zeli, moze jesti sto zeli... A kad ja ostanem mozda nekih 5 minuta dulje od dozvoljenog vremena za koristenje dnevnog boravka, svi posize! I govore mi da sam ja starija i da bi zato trebala biti pametnija i da je ona jos mala i slicne gluposti. A kad sam ja bila njenih godina, onad ni slucajno da sam bila mala. Vec u pola 9 sam morala corit u krevetu. Jedno je sigurno: mrzit cu ju do kraja zivota. U ovih par dana dozivljela sam mnostvo razocaranja, medu kojima je i ovo gore navedeno: roditelji. Mislim da daljnje isticanje nepravednosti nije potrebno kad se svrati pogled na ovo gore. Moram reci da nije dovoljno sto me ljudi mrze i ne podnose. Sada su to poceli i psi. Pas moje tete i uciteljice, koja mi je usput i susjeda, je veliki bernadinac (valjda se tako nekako ta vrsta zove...lol) i inace je vrlo zaigran jer je jos beba (veeeeeeelika beba). Kada sam se vracala od Ane i kada sam htjela proci kroz tetino dvoriste, on je tako nasrnuo na mene kao da sam mu najveci neprijatelj. U ocima sam mu vidjela da me zeli razderati, izmrcvariti... Takav bijes dosad nisam vidjela u nicijim ocima. Tako sam se prepala. Na jedan trenutak mi se ucinilo da zeli pregristi ogradu da me se docepa, da zamaze njusku toplom krvi. To me uvjerilo da vise ne vjerujem ni jednom psu, pogotovo nakon toga sto je Redo napravio. On je Anin pas, koji me, kao i njena macka, poznaju otkad su stigli kod nje. Taj isti dan kada se dogodilo ovo gore navedeno, sam jos prije toga, igrala sam se s Aninim mackicom kada je dosao Redo. Stavio je sapu na moje koljeno i teta Svijetlana mi je rekla da hoce da ga podragam. Ja sam ga podragala po glavi i on je odjednom zarezao i skoro me ugrizao za ruku. Nikad to prije nije ucinio. Ostatak dana sam ga izbjegavala. Ne mogu vjerovati da su me sad i psi razocarali. Njih sam bar oduvjek voljela i nisam im ucinila nista nazao. I da nastavim... Razocarala me i Kikica. Kada smo se jucer dogovorile da cure, tj. Kikica i Ana dodu prespavati kod mene, ona mi nije cak ni htjela reci razlog zasto ne moze doci. Prvo docek, a sad ovo. Pocinjem misliti da sam joj dosadila i da joj idem na zivce. A to me ne bi ni cudilo. Mnoge osobe s kojima sam se druzila su me napustile i zauvjek zaboravile. Ajde, i to je za ljude. Jedino me Ana do sad nije zaboravila ni ostavila. A kako i bi, s obzirom da smo u rodu. Ma svejedno... Sinoc i rano jutros Ana i ja nismo mogle raditi NISTA, zato sto je moja mama takva da ne dopusta da se nikakva pravila prekrse, a ako se prekrse, sljede sankcije, a istjerivac sankcija je tata. Ma, najuzbudljiviji digadaj je bilo iskradanje u kuhinju u 2 sata u noci. Ma super. Jupi. Kako fora. I sve u svemu, moj zivot se uopce ne moze nazvati zivotom, nego nizom losih dogadaja. Eto, nema se vise sta za reci. Mislim, ja nisam tako inteligentna osoba da pisem dugacke i misaone postove i sumnjam da cu ikad biti. Ajde bok i do citanja!




Nemam zivaca za pjesmu.

P.S.
Moram se pohvalit da se jos uvijek mogu provuci izmedu resetaka na igralistu. Ana ne moze.

Post je objavljen 08.01.2008. u 19:42 sati.