Marketing
Moj San Koji Sam Sanjala Jucher
Prije svega, ja kažem, nemojte chitati post ako se prije toga psihichki ne pripremite.
Da pochnem...
Bilo je ljeto...u buduchnosti...ja i Sandrich smo ishe na nekakav izlet u afriku, i chekale smo trajekt.Bile smo jako vesele
, i kad je trajekt dosho od uzbuđenja smo skoro zakasnile na njega
, al smo se ipak zadnje ukrcale.Poshto je to bilo u buduchnosti, ishli smo jako brzo...
Nakraju smo jurili 200 km/h, i odluchile sjesti na palubu.Onda smo opazile da jurimo prema tunelu (morskom) gdje che nas potopiti i razrushiti vrh jer je trajekt previsok 
.
zatvorile smo ochi i držale se za ruke znajuchi da chemo zajedno umrjeti...
No u sljedechem trenu vech smo bile vani i žive!
Zagrlile se, bile sretne shta smo žive!
Pogledale smo oko sebe...bilo je predivno, more je bilo svijetlo plave boje, iz mora su rasla živa drvecha puna cvijecha, na nekim stjenama i sirene, a iz mora su dupini iskakali.
No, nije to dugo trajalo.
Vidjele smo stepenice...koje vode u morsku prashumu (dada, morsku prashumu)
trajekt se pocheo penjati...sve vishe, i vishe vishe...dok se nije skoro prevrnuo.svi su se držali za neshto da ne padnu (bila je to kao zadnja scena titanika di svi padaju, odprilike se tako dizao trajekt)...svi su se bojali, bilo je pitanje života.Onda smo chuli glas tipa koji vozi trajekt :
"Sve je ok ljudi, to je samo dio staze, chvrsto se primite za neshto chvrsto i nemojte biti blizu mora da vas ogromne lignje ne pojedu.Ugodnu vožnju, josh samo par sati do afrike."
Kad se trajekt stabilizirao svi smo se vratili na mjesta, sjeli i popili josh koji koktelich (ja i Sandrich bez alkoholni...)
Opet smo pojurili i za odprilike 30 sata doshle u afriku, keniju.Sishli smo sa trajekta, uzele prtljagu, prichekale nasheg vodicha.
Odjednom, Sandrich pochne raditi face.
"Sandrich, daj se uozbilji" kažem ja.
"Uhhh...ohhh...uhhh....nije mi dobro..."kaže ona
"shto je?"
Sandra malo digne majicu a tamo...
na njezinim rebrima malo sichushno srce skroz izletilo van, skoro pa probilo kožu i kuca.
"UPOMOCH!"ja se zaderem i osjetim neshto chudno.
Pogledam ispod majice a i meni...
srce pochinje izlaziti iz kože i smjesti se između rebra...
obadvije smo se srushile na pod.
Probudile smo se natrag u rodnoj hrvatskoj 
, gdje su nas dochekali mame i tate sa osmjesima na licima i pitanjima kako je bilo jer bilo zabavno...
mi smo se samo gledale i smijale...
dok nismo chule pucanj.
Ooops, nije to pucanj, to me mama probudila.
I to je bio kraj moga sna.
Pozz i kiss svima!
Post je objavljen 08.01.2008. u 12:30 sati.