Sjedim u sobici tri sa četiri (dobila sam želju napisati da je soba veličine tri sa tri kao u popularnoj pjesmi, tek zbog romantike i boemske atmosfere, no ipak je nešto veća), na razvučenom trosjedu, s koljenima ispod brade. Na nogama nezaobilazne prugaste čarape (ako mi nećete zamjeriti na otvorenosti, reći ću vam da su mi i potkošulja i gaće isto tako prugasti), u crnoj trenirci i mojoj omiljenoj, grebavoj vesti od koje uvijek dobijem lagani osip oko vrata gdje se dodiruje s golom kožom. Pijem jogurt umjesto večere, pokušavajući objasniti mom želudcu da su blagdani gotovi i da će se s finom klopom morati oprostiti barem na neko vrijeme. Laptop je ispred mene, na malom stoliću sklepanom od nogu nekog davno preminulog stola (ili mu srodnika) i ostatka radne ploče iz kuhinje moje svekrve. Osim nas četvero (trosjed, laptop, stolić i ja) u sobi je još mjesto pronašlo brdo po život važnih stvari. Za početak, tu je šivaći stroj. U pitanju je jedan od onih starinskih, s drvenim kućištem s vratima koja skrivaju masivni željezni kotač i pedalu koju bi pretpostavljam trebalo pritiskati da bi stroj radio (moram priznati da mi je neobično strojem nazvati ovaj čudni komad namještaja na nožni pogon). Napravljena je od nekog sjajno lakiranog, smeđeg drveta, vrste koju kao i inače ne znam odrediti. Uglavnom, stroj već desetljećima nije u funkciji. Iza njegovih zatvorenih vrata, kada sam ovu sobu pokušavala osposobiti da bude moje noćno i dnevno sklonište (njena prijašnja funkcija bila je ostava), pospremila sam brdo nepotrebnih, starih, čudnih stvari koje njihova vlasnica (a moja svekrva) iz nekih nepoznatih, okultnih razloga ne želi baciti.
Na stroju je posložena lijepa kolekcija kozmetike bez koje njihova vlasnica (u ovom slučaju ja) ne bi mogla sasvim normalno živjeti, limena kutija za kekse (još uvijek prazna samo zato jer su danish cookies iz nje pojedeni tek jučer), nekoliko svezaka hrvatske enciklopedije i plava, staklena zdjela u koju su nabacani noviji računi i nešto lijekova, ostataka od moje tajnovite vikend-bolesti koja je, kako je naglo došla, tako vrlo brzo i nestala, ostavljajući za sobom samo povremeno slinav nos i usne ispucale od temperature.
Tik do velebnog stroja nalazi se jedno raspareno krilo ormara, kojeg je ostatak prije bio u našoj staroj spavaćoj sobi (sada je on pretpostavljam u susjedovoj šupi). Kada sam krčila sebi prostor za život, zavirila sam unutra, ne bi li slučajno pronašla malo mjesta za sve te stvari koje su se uspjele nakupiti po sobi tijekom godina, zauzimajući gotovo svaki centimetar poda i bilo kakve slobodne, ravne površine…
(Moram načiniti malu digresiju. Naime, dekoncentrirano se ogledam po sobi, još uvijek razmišljajući o njenoj veličini. Možda je ipak nešto veća – ta kako bi sve ovo stalo u nju! Uopće ne znam procijeniti veličine i već se dvoumim da na brzinu otrčim po metar i pomjerim zidove, da bih vam dala što točniji opis. U svakom slučaju, zamislite je malom i pravokutnastom.)
No dakle… u tom ormaru nalazilo se bezbroj stvari koje vjerojatno nitko nikad neće tražiti niti se sjeća da one postoje. Ali su izgleda potrebne i moraju ostati tu. Našlo se tu nekoliko ružnih setova porculanskih tanjura, plastičnih čaša i tanjura, vjerojatno ostataka nekih davnih slavlja, vunenih čarapa, neraspakiranih staklenih bokala koji su još imali na sebi prilijepljenu, sada već požutjelu, etiketu sa cijenom. Tamo sam uvalila još nekoliko setova ružnih tanjura, pretpostavljajući da ni njih nitko nikada neće tražiti (što to uopće uđe u ljude da kupuju i prave takve ružne stvari?), a na vrh sam pospremila policu s posudama za začine, jednu visoku, sivu, plastičnu vazu za groblje i ceker pun kutija za jaja, za slučaj da bude nestašica. Pored ormara, naslonjena na isti taj zid, nalazi se vitrina od stakla i hrastovine, puna kristala i uspomena koje sežu, vjerujem, negdje do kraja 60.-ih. Dok sam spremala, zahvaljivala sam majstoru koji je napravio vitrinu tako da je površina na vrhu bila ravna. Tamo se stoga našlo mjesta za tri uskrsna i dva božićna aranžmana, 15 tacni (brojala sam!) za kolače ili nareske, kako vam po volji, dvije kutije za kolače, ogromni, mramorni svijećnjak, ventilator, dvije limenke od kave sa zimskim dizajnom, tri vaze i kutija s nekakvim važnim papirima. Dno vitrine nije ostakljeno i tu sam, u četiri police smjestila odjeću i moje skripte i bilježnice. Između vitrine i ormara ugurana je srebrna vrećica, još jedna u nizu prepuna poklona Croatia osiguranja. (Što, ljudi, radite s tim poklonima, nakon što se iskreno oduševite kalendarom, vezicom za mobitel i privjeskom za ključeve s crvenim svjetlom ili minijaturnom kemijskom kojom je nemoguće bilo što zapisati?) Do vitrine, na podu se nalazi mali, prijenosni hladnjak, od onih kakve i sami možda vucarate ljeti sa sobom na plažu. Na njemu je portabl-televizor, a na njemu kućna antena, čiji jedan krak seže do pola sobe, pa postoji velika opasnost da nekom iskopa oko ukoliko nepažljivo hoda po onih nekoliko uskih kvadrata slobodnog prostora (ja prije ulaska u sobu obvezno stavljam naočale, za svaki slučaj!). S televizorom završava zid i kreće novi. Na ovom je prozor koji gleda na ulicu. Kada se navečer spremam na spavanje, obvezno mahnem prolaznicima jer se nikad ne sjetim spustiti prokletu roletu. Ispod prozora je bijeli radijator, neprijatelj mojih napaćenih sinusa, no prijatelj moje zimogrozne prirode. Na taj zid naslanja se već spomenuti trosjed na kojem sada sjedim, a noću spavam, i proteže se gotovo do kraja sljedećeg zida. Trosjed je star i neudoban i nadasve uzak za spavanje u dvoje. Leđa me bole kao da imam 200 godina, a nos mi je već blago poplavio od udaranja njime o muževa leđa. Uz uzglavlje smo uskladištili još 5-6 manjih kutija nepoznatog sadržaja jer više nisam imala snage provjeravati s čim ću sve u sobi spavati. Uz kutije, u samom kutu ugurana su tri štapa za hodanje (koje muževa baka više ne treba jer su joj odrezali noge, no dobro ih je imati u kući, za svaki slučaj!) i ljetna ležaljka od trske. Preko te hrpice prebacila sam nekakav prekrivač (od onakvog materijala od kakvog se prave najljepši (ne)plišani medvjedići) i tu stavljamo odjeću koju trenutno nosimo. Osim vrata u sobi više nema ničega. Na zidovima ozdravljujuće, zelene boje kakvom se bojaju bolničke sobe, visi nekoliko nezaobilaznih crno-bijelih goblena s rasplesanim, kosmatim cigančicama preko kojih su ponosno zakačeni navijački šalovi Osijeka i Dinama, te slika mog šogora iz vrlo mladih dana kako neutješno plače u krilu stvarno ružnog Djeda Mraza. Na podu je tamnozeleni tepison i u kutu ispred šivaćeg stroja, čarape koje mi muž ne da da bacim na pranje jer smatra da su nakon jednog nošenja još sasvim upotrebljive.
I usred svega toga, sklupčana na rubu trosjeda, ja. Ispred sebe gledam nekoliko mojih knjiga kojima sam nekako ipak našla mjesto u onoj „vitrini uspomena“. Dok čitam naslove gotovo se naglas smijem. Evo ih redom:
1. Najljepše želje, Udruga Pokret mladih (Vegetarijanska kuharica + mudre izreke, začudan mix)
2. Život u dlanu – hiromantija
3. Book of 1,000 poems
4. P.S. volim te
5. Ako jedne zimske noći neki putnik
6. Klub čitatelja Jane Austin
7. Uvod u Stari zavjet
8. Pregled Novog zavjeta
9. Rječnik hrvatskog jezika
10. Rječnik stranih riječi
11. Hrvatski pravopis
12. Stari zavjet
13. Novi zavjet
14. Holy Bible
15. Mali princ
16. Božić Herculea Poirota
17. Jedan dan u životu
18. Bibliski mudrosti (na makedonskom! Posljedica prolaznog oduševljenja još jednim od slavenskih jezika.)
19. Life of Pi
20. The Happy princ and other stories
21. Šetačica pasa
Nekako bi čovjek rekao da se još tražim. Zaglavljena negdje između ideologije, religije i bajke. Između zaljubljenosti u ljepotu i zaokupljenosti svakodnevnicom. Između čaranja i čarolije, hereze i vjere. Postoji li trenutak kad se čovjek mora odlučiti ili je ovakva šarolikost ipak prihvatljiva?
Kako bilo, danas se neću tim zamarati. Iskoristit ću današnju idealnu ravnotežu hormona i uživati. Zima je, kako bi moja rumena knjižničarka rekla, idealna za dekicu, topli čaj i knjigu. Večeras ću živjeti idealno. I u ovoj maloj, tuđoj sobi nepoznatih dimenzija, sa svim tim stranim i čudnim stvarima, ipak sam potpuna, s mojim šašavim izborom knjiga, dekom, jednim cd-om i šalicom jogurta. Ono što slijedi opisao je Calvino:
Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti.
I puštam ga…
Post je objavljen 08.01.2008. u 10:14 sati.