Tko bi rekao da ću ja u Americi i proskijati! Ja sigurno ne bih. I da mi je netko prije odlaska u Ameriku rekao da ću se doma vratiti skijaški «opismenjen», rekao bih najprije da je blesav. A zatim da je lud. Ja na skijama?! Kako da ne. Moje najbliže iskustvo sa zimskim sportovima je klizanje na Šalati i na Velesajmu, a i od tog zadnjeg puta je prošlo sigurno više od dvije godine. Sanjkanje kad sam bio klinac ovdje ne ubrajamo. I tako ja na nagovor ljudi iz B&B-a odlučujem pokušati skijati. Trebao sam se danas spustiti do Rhode Islanda, ali na kraju odlučujem produžiti svoj boravak u Adirondacku za još jednu noć i krenuti sutra za Novu Englesku.
Subota je i danas bi trebao voziti onaj besplatni autobus za Whiteface Mountain. A kako do tada ima 15-tak minuta, odlučujem nabrzak skočiti do Mel's Dinera (to je onaj restorančić u stilu 50-tih i 60-tih) i nešto prigristi za doručak. Moram priznati da su konobarica i kuhar zaista brzi, ali nedovoljno da uhvatim autobus u 11:40. Vidim autobus kako staje kod Candy Mana, trpam kajganu i pomfrit u usta, ali na kraju mogu s prozora dinera samo mahati vozaču autobusa. Odlučujem se za šetnju do planine. Da, dobro ste pročitali. Ponovno se «šećem». Sljedeći autobus dolazi tek za sat vremena, a to bi mi moglo biti prekasno za dolazak na početak škole skijanja u 13:00 sati. Malo kalkuliram i ispada da bih 6,5 km koji me dijele do planine mogao proći u 45 minuta do sat vremena.
Malo je dosadno po drugi put prolaziti istom cestom kojom sam prošao prije dva dana. Više nemam što za slikati. Ali danas je puno toplije. Čak smo iznad nule! U 12:45 napokon sam kod glavnog ulaza u skijalište na Whiteface Mountainu. BTW Planina se zove tako jer je njen vrh tijekom cijele godine prekriven snijegom. Sa svojih 1483 metara Whiteface je peta najviša planina u državi New York te najstrmija planina u istočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Baš sam izabrao pravu planinu za naučiti skijati! Uglavnom, s glavnog ulaza me šalju u Kids Campus koji je nekih kilometar dva udaljen od glavnog ulaza, a između ovo dvoje voze besplatni autobusi. U 13:00 sati sam u Kids Campusu, a tamo mi saopćavaju da škola skijanja zapravo ipak počinje kod glavnog ulaza te da su me ovi dolje krivo poslali gore. A vremena da dođem na početak škole nema. Nudi mi se opcija da uzmem privatne sate skijanja što ne košta malo. Sat vremena dođe čak 80 dolara, jednodnevni ski pass 67 dolara, a najam cjelokupne skijaške opreme 40 dolara. Razmišljam par minuta, a u glavi mi se samo vrti jedna rečenica: «Pa nisam valjda pješačio 6,5 km da bih došao do planine i onda se okrenuo!». Nude mi i drugu opciju – da sâm, bez instruktora, krenem na snijeg i pokušam skijati. Odmah klimam glavom. Ovaj film neće gledati. Uzimam jedan sat s instruktorom, a novce ću negdje drugdje uštedjeti. I tako me ljudi iz skijaškog centra postave na 130 centimetarske Rossignol skije, stave štapove u ruke, kapu na glavu i s Daveom, mojim jednosatnim instruktorom, pošalju na snijeg. Nadam se da nitko ne gleda moje prve skijaške korake jer ću propasti u zemlju od srama. Hvala Bogu ne padam, ali par puta umjesto da idem naprijed, idem unazad, a i hodanje u pancericama i sa skijama na nogama je kao kaskanje na mjestu. Ali nakon 10-tak minuta stvar polako ide na bolje. Čak i Dave kaže da odlično držim ravnotežu i da sam prvi njegov učenik koji se iz prve spustio niz padinu Kids Campusa bez da je pao. A i otkrivam da nevjerovatno uživam u skijanju. I pitam se zašto ranije nisam pokušao skijati?! Zar sam trebao otići čak u Ameriku da bih počeo skijati?!
Dave je odličan instruktor, ali nažalost napušta me nakon sat vremena i sada sam prepušten sam sebi. Kids Campus je najlakša staza od njih nekoliko na Whiteface Mountainu, ali to ne znači da je laka. Riječ je zapravo o tri paralelne staze od kojih je srednja najlakša, lijeva nešto teža i strmija, a desna još strmija s nekoliko umjetnih brežuljaka. U početku često padam jer su ove skije dosta kratke i dobre za zavoje, ali vrlo brzo postižu veliku brzinu što za mene kao početnika još uvijek predstavlja mali problem. Ali ipak pobjeđujem ja! Pred kraj pronalazim položaj koji mi odgovara i velikom brzinom I BEZ PADANJA spuštam se u nekoliko sekundi niz stazu Kids Campusa. Ponosan sam što sam praktički u samo sat vremena pohvatao osnove skijanja! Razmišljam da se možda vratim i sutra i na kraju potpuno odustanem od Rhode Islanda...
Večeras sam promijenio smještaj. Htio sam biti bliže Lake Placidu pa sam se za 138 dolara premjestio u Crowne Plazu u samom centru gradića. Smješten na vrhu brežuljka, iz hotela se pruža prekrasan pogled na jezero Mirror – kada nije zaleđeno. Trenutno izgleda kao velika livada prekrivena snijegom. A soba je jedna od najneobičnijih u kojima sam ikada bio: prostrana s čak dva bračna kreveta (zamislite samo koliko bi krletki od ove sobe napravili naši vrli hotelijeri na Jadranu!), veoma udobna, ali ipak pogled je taj koji zaslužuje zlatnu medalju – prozor moje sobe gleda na unutarnji bazen! Dosad neviđeno...
JOŠ PAR FOTKI LAKE PLACIDA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:39 sati.