Pregled posta

U pustinji realnog, saditi vrtove

Naslov ovog posta aludira na knjigu Dobrodošli u pustinju realnog slavnog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Za način na koji Žižek nemilosrdno provocira, pogledajte izvješće sa njegovog predavanja u Zagrebu prošle godine. Za prikaz izvanredne Žižekove analize i kritiku njene nedostatnosti, pogledajte članak Stevena Shaviroa.

U jučerašnjem zapisu pisao sam o svojoj osobnoj formulaciji unitarijanstva-univerzalizma. Nazvao sam je ne puko "feligijskom" nego "filozofsko-religijskom" pozicijom. Ne sadrži nešto, što biste u pravom smislu riječi mogli nazvati "dogmom", koja je karakteristična za svaku religiju.

Također, unitarijanizam-univerzalizam ne daje osnovu da se bilo koga isključi iz "zajednice pravih vjernika" - a to svaka klasična religija čini. (Zato sam smatrao potrebnim izraziti suosjećanje čak i za čovjeka čija su mi djela vrlo odbojna, kao što je Branimir Glavaš.) Evo, moram citirati Žižekovu kritiku "univerzalizma":

To razotkriva nedovoljnost one kritika kršćanske prakse, koja se uvijek iznova, nasuprot "izopačenjima" poziva na vraćanje "izvornoj Isusovoj poruci". To je potrebno, ali nije dovoljno.

Lucius Horvat na blogu Evanđelje po Luciferu u kritici "monoteizma", na način sličan onome kad Žižek brani staljinizam, sebe samog predstavlja kao Lucifera, Sotonu - i onda proklamira, da je Lucifer Isusov brat, koji ga ljubi! Izgledalo bi da je autor poremećen kad govori takve stvari - ali sklon sam vjerovati da se radi samo o sredstvu umjetničke provokacije. Nešto između one intelektualističke Žižekove, i one diogenijske Tomislava Gotovca, koji se skine gol i viče: "Pun mi je kurac!" (a svijet ga uvažava kao velikog umjetnika).

Nakon godina proučavanja kršćanstva, i konstatirane nesposobnosti da ga prihvatim, ono je za mene bilo ljestve, bez kojih se ne može penjati, ali koje se odbacuju kad se stigne na vrh. Kao što Ludwibg Wittgenstein kaže na kraju Tractatus logico-philosophicus, jednog od ključnih filozofskih djela 20. stoljeća:

[Međutim, ništa se posve ne odbacuje. Wittgensteinu nedostaje hegelovsko "aufheben" (s obzirom da vjerojatno ne znate njemački, evo objašnjenja te riječi na engleskom), dijalektičko prevazilaženje u kojem ono prevaziđeno ipak ostaje očuvano}.

Sve ljude gledam kao zajednicu, čovječanstvo kao "zajednicu zajednica". Zato moramo, nasuprot zatvaranju u nacionalne okvire (a da pri tome ipak narodnost kao užu zajednicu ne negiramo!), ostvarivati globalnu pravdu, suradnju i solidarnost, što je jedno od programskih načela Zelene liste.

Iako idem dalje od skeptičke pozicije koja je u srži filozofskog (mudroljubnog) umovanja, smatram da nikada ne možemo "posjedovati" istinu o Višoj Realnosti (načelo 2.4. mojeg univerzalističkog vjerovanja). Istini možemo samo težiti, a to je djelatnost filozofa:

Sjetite se anegdote, koju sam jučer spomenuo, o unitarijancu-univerzalistu koji radije bira "diskusiju o raju" nego boravak u raju!



Gornja karikatura je sa mrežnog sjedišta (web sitea) Odjela za filozofiju Fakulteta umjetnosti i društvenih znanosti Sveučilišta Dalhousie iz Halifaxa, Kanada

Filozofsko terensko istraživanje
- Mislite... To je to?
- Da. Tu smo. (Tj. usred pustinje.)

Filozofski eros jest skeptička kiselina, koja razara svaku religijsku dogmu; Žižek je u tome jedan od najvećih svjetskih majstora na prijelazu 20. u 21. stoljeće. Ipak nijedan mudroljub ne može ostati pri apsolutno dosljednoj skepsi (dosljedni skeptik skeptičan je i prema skepsi). U pustinji slobode, istinski mudroljub gaji vrtove religije ("ponovog povezivanja"). Moramo kročiti u pustinju, da bismo pleli vijence cvijeća, a ne okove. Moramo se suočiti sa mržnjom u sebi, da bismo mogli voljeti.




Post je objavljen 07.01.2008. u 23:33 sati.