Znači naučiti živjeti u skladu sa zakonima prirode i steknuti dubok uvid u istine života. Početi gledati na svijet objektivno i reagirati na ispravan način, naučiti kako se živi u skladu sa prirodom. Živjeti život etike i morala, znači pratiti svoj srce, slušati sebe... znači ne raditi ništa drugima što ne bi htjeli da drugi čine nama. Uz to trebamo biti moralni i prema sebi, ne samo prema drugima!
Sve većim znanjem spoznajemo što je istina Života. Ispravno znanje je ono koje dobijemo neposrednim iskustvom, imamo znanje do kojeg dolazimo intelektualno ili ti logički te znanje koje smo negdje pročitali ili od nekoga naučili. Od te tri vrste znanja naravno da je najkvalitetnije ono u kojem doživimo istinu vlastitim iskustvom jer tada više ne postoje dileme te smo sigurni u istinu koju smo uvidjeli. Sve mudre izreke od svih mogućih mudraca, filozofa, mesija itd. postaju jasne, ne zato što smo ih intelektualno razumjeli ili imamo povjerenja u izvor već zato što možemo sami vidjeti kako svijet funkcionira i kako stvari stoje.
Tada se hvati puno toga, zašto se ne treba živcirati ili ljutiti, shvati se sve što do sada nismo razumjeli o sebi ili životu.
Moji ciljevi... hmmm ciljevi... ciljevi su nešto što ako ne ispunim će me ubit u pojam i frustriraju, a i druge neke stvari s time odbijam, stoga bolje rečeno... slijedeće na čemu radim je da svoje uznemirujuće osječaje kontroliram tako da na određenu situaciju uspijevam automatski gledati sa smirene strane (objektivne) reagirajući bez zamračenja uma i s vremenom da mi se više ne pojavljuju uznemirujući osjećaji. I sve više uspijevam jer zapravo sam takva po prirodi, sve manje me toga uznemiruje, a kada se pojavi samo se preispitam zašto se pojavilo i razmišljajući i preispitujući sebe i situaciju dobijem daljnja nova saznanja o sebi i okolini, odnosno objektivno gledanje na situaciju, na Život i drugi put reagiram bolje i mirnije.
Ono što uviđam da sam dobila s time je da mi ostaje prepoznavanje lošega, ne trebajući više uznemirujuće osjećaje već prihvaćanje situacije kakva je i s time istine Života. Kada mi se pojave uznemirujući osjećaji služe mi samo da me usmjeravaju na „opasnost“ da skrećem sa svoga puta, odnosno me opominje da se preispitam zašto me to nešto uznemiruje. Gubljenjem uznemirujućih osjećaja ostaje mi samo prepoznavanje isitne i odluka da li ću ili ne ću reagirati i kako ću reagirati prema nekome. S time dobivam da jednostavno prihvatim situaciju koja je, kažem ili ne kažem ništa, nasmijem se i odem ili se zadržim oko osobe ukoliko osjetim da treba.
S time sam dobila još jedan korak dalje u razmišljanju, a to je da sam osijetila da mogu stvoriti određenu kontrolu nad svojim životom, koju smo mislili da imamo, a zapravo smo je samo imaginarno stvarali u svome životu i živjeli nesigurni i pod maskama. Dobijemo paradoks ili suprotnosti da kontroliramo nekontrolirano jer život je pun nekontrolranih situacija i s time sve više počinjemo razumijeti paradokse na koje nailazimo tokom života, sve manje postajemo zbunjeni jer smo pronašli žicu koja se pruža po sredini paradoksa ili suprotnosti i koja je balans u cijelome „kaosu“. I tek tada počnemo živjeti Život odnosno sebe i spoznavati što je Život. I sve više počnemo uviđati da zapravo nemamo što kontrolirati....
Eliminacija uznemirujućih osječaja mi se gubi na način da se riješavam svojih strahova i nitko i ništa ne može na taj način kontrolirati samnom, jer mi nema s čime pokrenuti nemir u tijelu i duši.
Ako nas netko „vrijeđa“ svojim ponašanjem, da nas zapravo „vrijeđa“ zbog svojih strahova s kojima se ne želi suočiti jer ga je strah što će naći ispod i s čime će se sve trebati počet suočavati, a duboko u podsvijesti je zakopao da je zapravo slab, izgubljen, zbunjen itd. A kada smo prisutni nekome događaju koji se ne odnosi na nas počinjemo shvačati da smo mi samo promatrači i da smo svijesni svega, ali se moramo naučiti živjeti sa istinom Života. Procijeniti ako se može što god napraviti i što je u našoj moći, a ako ne živimo mirno dalje sa istinom Života.
Kada se netko loše ponese prema nama, počinjemo gubiti tlo pod nogama jer osjetimo bol odnosno negativne osjećaje, odnosno uznemirujuće osjećaje u sebi i automatski prema toj osobi jer nam postaje prijetnja i postaje nam i krivac za sve. Kakve osjećaje ćemo imati (negativne ili uznemirujuće) ovisi o našoj razini svijesnosti i s time posljedično o našoj subjektivnoj percepciji okoline. Svi radimo greške - određena ponašanja prema drugima kada nas „povrijede“, a zapravo oni nam to rade jer je i njih strah.
Drugim riječima oni ne rade to nama nego su to njihovi strahovi koji se reflektiraju na nas, a nemaju veze sa nama.
Kada se to shvati, počinjemo opraštati i gledati na svijet drugačijim očima.
Sve se svodi da voliš jedno ili ne voliš drugo – ego i subjektivna percepcija... time je sve i izjednačeno jer znači da se sve svodi na osjećaje, a ne na stvari ili ljude koji nam ih stvaraju ili da nam ih oni uopće stvaraju...
Kada se jednom zakorači napred nema nazad. Dobila sam „Što tražiš to i dobiješ.“
Koliko nas još životnih situacija čeka koje će nas svako toliko testirati i na dalje buditi.
Post je objavljen 07.01.2008. u 15:54 sati.