Marketing
Inspirirajuće stranputice i ponešto pepela
Razmišljam nešto o značenju ambalaže, pakovanja...
Netko ti pokloni knjigu, onako, s police. Fino, odmah vidiš naslov, autora i izdavača. Ista knjiga, umotana u šuškavi papirus, povezana jutenom špagicom – skroz druga stvar; znatiželja, iščekivanje, spretnost prstiju i ritualno dopiranja do konačnog – do iste one knjige... Dva doživljaja!
Ili, recimo, „Dingač“. I da znam da ga je koketna pelješka plavuša iz iste bačve punila i u butelju i u tetrapak, oko bi moju ruku neupitno navelo na bocu, a ne na tetrapak… Ma, dva doživljaja, kažem vam!
Riba u ribarnici – ma, dođe mi dobronamjernoj prodavačici skočiti za vrat kad mi ponudi očistiti ribu! Neću; ne dam!!! Kakav mi je gušt riblji ručkić, a da nisam vlastoručno pola kuhinje ukrasio krljuštima, izvukao iznutrice i poslije jela još decentno njuškao prste blagog ribljeg vonja… znate već… 
Ma, dva doživljaja, ljudi moji!
Dakle, iako ponekad različiti putevi vode istom cilju, nama je jedan poseban. Izborom puta, sam cilj postaje različit, sve i da zapravo nije.
E sad (1).
Ta knjiga, to vino, ta riba. Ta naša veza s voljenom osobom.
E sad (2) ...
Umotano, buteljirano, neočišćeno, ili očito, banalno, predvidivo…
?Privid i istina? ?Ambalaža i sadržaj? ?Razlika, zapravo...?
E sad (3), dakle …
Veli mi nekidan prijatelj, sretan je u braku; nakon kojekakvih uzajamnih bura i nevera, osjeća se sigurno u stabilnoj vezi. Nije skužio moje kratko komešanje – to su se pokoškali moji unutrašnji Yin i Yang. Mislim da je Yin oplela Yanga po potkoljenici baš kad je ovaj zaustio pitati mog prijatelja, kako on to misli da ima stabilan brak, a svako toliko se zaljubljuje sa strane i ima cijelu protočnu ergelu ljubavničica.
Možda je odgovor knjiga sama – stabilna, sigurna kao takva; poznatog autora i priznatog izdavača. A one usputne vezice – šareni papir, čarolija one lucidnosti, koju, čitajući uz prikriveni smješak, unosimo među retke našeg provjerenog štiva …?
Hmm...
Veli mi nekidan prijateljica – obraćajući se mojoj prokušanoj ženskoj polovici razuma i osjećaja – kako su e-pa-zbilja svi muški isti, PI-zde, ovo, ono. Ja pokušam kontrirati, da zašto onda otkad je vijeka i turbofolka žene, ta nad-bića, lete i padaju za tim svim-istim feleričnim muškim PI…-jevima i -izdama. Na što se moja jaranica malo naroguši. Na što ja instinktivno & namah opletem mid-kick i konstatiram, da prva ona hoda sa oženjenim frajerom teR da dakle ipak stvari nisu tako crno-bijele. Na što ona prvo ušuti, pa šarmom curetka (od pet banki) promrmlja nešto tipa „Ali on je drukčiji…“
Nikad se ne bih usudio njezinog ljubavnika proglasiti tetrapakiranim, niti bih sam sebe izdao samodopadljivim spomenom buteljiranog. Ali definitivno opet ključ razlike nalazim jedino u ambalaži, ako ključa uopće ima.
Velim nekidan sam sebi, jesam li ja normalan.
Prva mi Zakonita prirodom posla i prirodom genetike upoznaje masu ljudi; ispija „Jegere“ s kolegama, šalje slike s ljetovanja prijateljima. I to mi je okej, velim sebi. I ne samo jer nemrem sebi vrata zalupit, a isto i ja radim (a više od toga priznati napismeno neću …)
E ali.
Moja Prva Zakonita mrzila je Internet, dok nije skužila „Iskricu“. Skrušen i sapleten vlastitom savješću, isprva nisam prigovarao, dok nisam skužio da je žena protipkala sto na sat, da ja gledam od „Kola sreće“ do "Milijunaša" dok ona u drugoj sobi tipka, smijulji se i crveni.
/Pazite, ovo je Orašje, nema se tu kam i s kim... Bi ja. Inače. O da. 
/
Počeo sam brundati kad bi mi se počela nakon par sati prišmajhlavati, maziti se poput mačke u veljači i cijukati o ljubavi i nekakvim animalnim uzimanjima. No, i dalje je humanistička polovica mene pravdala stvar; hajde, razbibriga nakon posla, hajde, barem se upušta napokon na Internet kao takav. Hajde, barem napokon hoće.
Kraj je, rekao bi pjesnik, došao brzo – poput slovenske vlade, oštro sam, bešćutno i arogantno uputio prosvjednu notu kad sam služio da Prva Zakonita iz nedužne virtualnosti kreće primati i davati konkretne mail-adrese i slati svoje još konkretnije slikice napaljenim dječarcima. Moja je Bikuša odma' - navodno, dužan sam dodati – abortirala svoj profil, posula se pepelom a mene kolačima i vinom, te smo u Novu godinu starorutinski te miroljubivo koegzistentno ušli bez iskrice. „Iskrice“. Iskrice. ...
I dakle, po posljednji put – e, sad:
Kaj je meni? Jesam li normalan, protestirati na nešto, što se u drugoj formi ionako stalno dešava; što na drugi način i sam radim i radimo, i što smatramo normalnim?
Je li mi bitan sadržaj ili ambalaža?
Što je moj izbor?
Lako mi je voljeti umotane poklone, rukom puhane butelje, riblje krljušti po pločicama.
Ali sad i ovdje – je li me zasmetala "Iskrica" ili ... ?
Jesam li sretan i smiren zbog muške pobjede, vina i kolača, ili tek zbog promjene privida ... ?
Lastane, ako Te ima, pomagaj…!
Post je objavljen 07.01.2008. u 12:45 sati.