Kada je prije ravno 100 godina,14.studenoga 1907.u obitelj Ericsson stigla prinova,djevojcica Astrid Anna Emilia Ericsson,nitko nije ni slutio da je rodjena jedna od najvecih djecjih knjizevnica u povijesti.No u sredini u kojoj je rasla nije to bilo tesko postati.Romanticno imanje Näs,nedaleko od mjestasca Vimmerbyja u Svedskoj,mjesto je gdje se masta nadarena djeteta moze uzdici do neslucenih visina.Priroda koja je okruzivala malenu Astrid na caroban je nacin utjecala na njezinu viziju svijeta,dajuci joj snazan osjecaj slobode i nesputanosti.Istodobno,obitelj joj je pruzala sigurno utociste i bila mjestom gdje je djevojcica ucila sto znaci bezvremenska i bezuvjetna ljubav.Njezin je otac Samuel August imao samo 13 godina kada se zaljubio u njezinu majku Hannu,tada 9-godisnjakinju.Ljubav je trajala i trajala,a 17 godina od tog sudbonosnog susreta par se vjencao.Mala je Astrid bila drugo od njihovo cetvero djece.
Godine 1911.Astrid je dobila prvu knjigu."Kad sam bila dijete,knjige su bile rijetkost i dobivali ste jednu godisnje.A prvu koju sam dobila bila je
`Snjeguljicin bozicni kalendar 1911`.Na naslovnici je bila mala Snjeguljica s dugom crnom kosom i malim crvenim sesirom i meni se cinila prekrasnom.Unutra su prekrasne price,mislila sam dalje.Imala sam tu knjigu i naucila je do posljednje rijeci,doista sa srcem",opisala je svoje prvo knjisko iskustvo.
U skolu je krenula 1914.godine,a sest godina poslije iznenada je shvatila da je vrijeme djetinjstva nepovratno proslo."Sjecam se kako je strasno bilo kada sam otkrila da se vise ne mogu igrati.Sjecam se posve jasno.Uvijek smo se igrali sa svecenikovom unukom kada bi dosla u Näs tijekom
praznika.No jednoga ljeta kad je stigla te smo se poceli igrati na uobicajen nacin,shvatili smo da to vise nije moguce.Bio je to glupav i tuzan osjecaj,jer sto bismo mogli raditi ako se ne igramo?Imali smo 12,13 godina i djetinjstvo je bilo gotovo",sjetno se spominje.Godine 1923.zavrsava osnovno obrazovanje,a i ocjene pokazuju da joj je najomiljeniji predmet bio materinski jezik.
PIPI ZA OZDRAVLJENJE
Do selidbe u Stockholm 1926.godine radi kao lektorica i izvjestiteljica s lokalnih priredbi u mjesnim novinama.Njezin pak gradski zivot,zapocinje rodjenjem sina Larsa,ali kako ga nije mogla sama odgajati,jer je istodobno i studirala,dala ga je u udomiteljsku obitelj u Copenhagenu.Cetiri godine poslie Lasseova udomiteljica obolijeva a Astrid sina odvodi svojim roditeljima u Näs,a godinu poslije udaje se za svoga sefa u tvrtki KAK,
Sturea Lindgrena,te njezin sin Lars napokon pocinje zivjeti s njome."Nije bila od onih majki koje samo sjede u parku na klupi i gledaju svoju djecu u igri.I sama se zeljela igrati i vjerujem da ju je to zabavljalo jednako kao i mene",opisao je svoj odnos s majkom Lars u jednom inteviewu godinama poslije.
"Kada sam dobila djecu,shvatila sam kako sam jos jako zaigrana.I zelim da svi tuzni tinejdzeri znaju:Moze postati opet zabavno.Oh,kako smo se igrali!Odlazili smo u Karlberg`s Park gdje bilo divna drveca za penjanje te bi se penjali i penjali.Jednom kada smo se sklizali niz Karlbergov kanal straga mi se poderala haljina.Sjecam se kako se
Lasse previjao od smijeha na putu kuci.A to je cinio hodajuci tik iza mene kako se poderotina ne bi vidjela",opisuje svoju zaigranost Astrid Lindgren.
Godine 1934.radja kci Karin i,iako je i do tada uz redovne poslove u tiskovinama objavljivala uglavnom bozicne price,taj je trenutak bio prijeloman u njezinu zivotu.Naime,upravo je Karin,maste razuzdane kao u majke,"zasluzna"za radjanje jedne od najpoznatijih literarnih djecjih junakinja-Pipi Duge Carape.Kada je 1941.godine oboljela od upale pluca,dosjetila se toga neobicna imena i trazila od majke da osmisli lik i prica joj price o njoj na bolesnickome uzglavlju.Tako su nastale neobicne avanture pjegaste crvenokose djevojcice s carapama do iznad koljena, koja zivi s majmunom i konjem."Ime je bilo toliko ludo da su i price morale biti takve",rekla je poslije Karin.Nezgodan pad i jednotjedni boravak u krevetu 1944.godine bio je prigoda za Astrid Lindgren da napokon zapise price o Pipi.Bio je to dar Karin za 10.rodjendan,a kopiju je poslala i izdavacu Boniersu,koji je rukopis odbio.No sljedece je godine,s ponesto obnovljenim materijalom,pobijedila na natjecaju izdavacke kuce Raben&Sjögren.Pipi je izazvala sjajne reakcije i kritike i publike.Izdanje je rasprodano,ponovno tiskano,i opet rasprodano...
Dvije godine poslije zaposljava se kao urednica djecjih izdanja u Raben&Sjögren gdje radi do umirovljenja 1970.U medjuvremenu,a i poslije nastaju brojni novi likovi u vise od 120 knjiga prevedenih na gotovo 80 jezika,a na veselje i malih i velikih.Od detektiva Billa Bergsona i djece iz Bullerbyja do Mija ili"Karlssona na krovu"koji je 1955.dozivio golemu popularnost u ondasnjemu Sovjetskome Savezu.U 60-ak izdanja rasprodano je vise od 10 milijuna primjeraka.Ljudima u centraliziranom i cenzorskome Sovjetskom Savezu lik debela muskarca u najboljim godinama s propelerom na straznjici koji se davi o krofnama svidio se do te mjere da su u to doba,prema Borisu Pankinu,ambasadoru u Stockholmu,u vecini sovjetskih domova bile obvezne dvije knjige-"Biblija"i"Karlsson na krovu"...
("Vjesnik")
Post je objavljen 07.01.2008. u 12:03 sati.