Osjetim snagu i odlučno zgusnem sve svoje snove o samo jednom mirisu, jednom imenu, jednom glasu, zatvorim ih u staklene bočice i pospremim na police sjećanja. Kada sam tako jaka, stvaram i živim nove trenutke.
Napunim tada bateriju mobitela, kupim novi bon, pojedem čokoladu, ispunim glavu sretnim mislima, okupim oko sebe ljude koji me vole, ispunim stranicu u bilježnici nacrtanim srcima i nagnutim, golim stablima. U fotoaparatu zabilježim neke nove slike, hladnjak napunim voćnim jogurtima od jagode. Otiđem u trgovinu i kupim novu odjeću, police u kupaonici ispunim najdražim parfemima. Kupim nove igračke, poljubim i zagrlim nekog malenog i prekrasnog. Uhvatim zatim nečiji nov pogled koji obećava da će se jednog dana naći na polici sjećanja. Zarobim nečije misli namjerno, vraćajući se tako silom na stazu gdje hodam barem po tragovima života kakvog želim.
No klonem često, umorna od truda, prepuna čežnje za nedostižnim osjećajem drugačije sreće.
Tada sam slaba i tada se vraćam... do police sjećanja. (Znate li, na toj polici čuvam samo lijepe trenutke, kada sam se zbog nečeg ili nekog osjećala posebnom, trenutke u kojima smo život i ja postojali u savršenom suglasju, kada sam se osjećala njegovim dijelom, a ne promatračem.) S ljubavlju gledam svoje sjajne bočice i otvaram jednu po jednu, dopuštajući da se miris prošlosti rasprši po sobi.
Prisjećam se tada vremena kada sam se osjećala zaštićenom od svijeta, kada su me znali još uvjeriti da sam potrebna, kada sam još znala biti potrebna i voljena (ponekad pomislim da je i to jedan od talenata!). Pitam se, djelujem li kao kukavica živeći tako, s vremena na vrijeme, u nekom prošlom svijetu, koji vjerojatno samo iz trenutne perspektive izgleda bolji od ovoga danas? Vrijedi li čuvati lijepa sjećanja?
Nedavno sam pročitala priču o sretnom čovjeku koji je pronašao vrećicu u kojoj je bilo 99 zlatnika što ih je za njega ostavio kralj. (Važno je znati da su to bila vremena kada običan čovjek za cijelog svog života nije mogao uštedjeti niti za jedan takav zlatnik.) Od tog trenutka čovjek više nije bio sretan. Zašto? Zato što je bio siguran da je u vrećici trebalo biti 100 zlatnika. Smatrao je da mu taj jedan zlatnik koji je nedostajao, pripada, ali da mu ga je netko oduzeo. Od tog trenutka, cijeli je život posvetio pokušaju da se na neki način domogne stotog zlatnika koji nikad nije ni postojao. Čeznuo je za zlatnikom koji je postao simbolom nedostižne sreće.
Tako i ja. Uporno tragam za zlatnikom za koji mislim da nedostaje. Pitam se s vremena na vrijeme, jesam li ga uopće ikada imala pa onda nepažnjom (ili tuđom krivnjom) izgubila? Ponekad ga pronađem u snovima i sjećanjima (zato im se uvijek iznova vraćam), no oni su, znam, samo varljiv, subjektivan odraz mojih čežnji. A kada tako čeznem, svi moji ostali vrijedni zlatnici, u usporedbi s onim koji nedostaje, čine se kao bezvrijedni novčići. Treba li porazbijati sve staklene bočice sjećanja da bi se dobio objektivan pogled na stvarnost? Ili su i sjećanja, kao i snovi, jedan od mojih zlatnika koje treba čuvati i uživati u njima u trenutcima kada stvarnost jednostavno nije dovoljna?
Post je objavljen 07.01.2008. u 11:57 sati.