Strepim od tvoga dolaska!
To je jedino još čega se bojim!
Udomaćila sam se u ljušturi samoće,
uljuljala u osjećaj sigurnosti nakon mučne spoznaje
što znači ne imati
i ne pripadati.
Skrivena u okrilju tame
mnogo, mnogo sjevernije od tuge,
obamrla od nepomičnosti
u zavjeri s kazaljkama sata pokušavam nadmudriti godine.
Snove sam svoje duboko u zemlju zakopala,
u teškom hladu pod orahom,
da cvijećem proljetnim ne izniknu.
Pa ne snijem više tvoje poljupce kako mi vatru raspiruju.
Ja jednostavno zažmirim kad sumrak zabljesne
bojom tvog pogleda.
Proračunatom mirnoćom gradim kule od osmijeha
za ljubavnike što ponekad navrate.
I sve se odlikuje zavidnim skladom
dok odnekud s juga ne zapjeva vjetar,
zamiriše na tvoje ime
i nježno u prolazu dodirne mi vrat.
Pa se topla čežnja uzdahom razotkrije
i ruke sjećanja zagrle.
I strepim od tvoga dolaska!
To je jedino još što me plaši!
Post je objavljen 07.01.2008. u 11:21 sati.