Northern Exposure. Odmah se sjetim starije američke televizijske serije koja je pratila život jednog gradića na Aljasci. Jer kao što sam rekao jučer, Wilmington i okolica me jako podsjećaju na Aljasku s televizijskih ekrana. Nakon ponovno podužeg spavanja, toplo se oblačim i odlučujem se malo prošetati okolicom. Lake Placid je 20 km udaljen od Wilmingtona i razmišljam da li da ga posjetim danas ili da ga ostavim za sutra. Na kraju odlučujem ići cestom pješke prema Lake Placidu, malo fotografirati i kada mi dosadi pozvati taksi u nekom od B&B uz cestu. I tako počinjem ja s noge na nogu koračati prema Lake Placidu. Snijega kao u priči, drvene kućice, guste šume i svako malo neki potočić ili rijeka, potpuno ili djelomično zaleđeni. Krajolik kao iz priče. Odmah proglašavam Adirondack idealnim mjestom za odmor i mjestom u koje bih se volio vratiti. Nakon 6,5 km prolazim i pokraj Whiteface Mountain, perjanice zimskog turizma ovog nacionalnog parka. Bacam pogled na strme skijaške staze i žičare koje idu gotovo do vrha koji se nalazi na 1483 metara nadmorske visine. Usporedbe radi, Wilmington se nalazi tek na 305 metara nadmorske visine, a Lake Placid na 804 metara. Što se tiče stanovništva, Wilmington prema posljednjem popisu ima 1131, a Lake Placid 8661 stanovnika. Možda se i ne čini malo, ali vjerujte mi za američke pojmove ovo su sela, a ne gradovi.
Ne znam što mi je, ali ostavljam planinu za sobom i nastavljam hodati. Ubrzo prolazim pokraj High Falls kanjona na kojeg bacam oko samo iz daleka (i skoro ništa ne vidim) jer je puteljak koji se spušta prema kanjonu potpuno prekriven snijegom. Ranije sam nakratko ušao u šumu i pokušao 20-30 metara hodati kroz neočišćeni snijeg i odjednom upao u snijeg skoro do pojasa. Naravno da sam brzo nakon toga odustao od daljnje šumske pustolovine...
Nastavljam hodati i vrlo brzo osjećam da mi je dosta. «Samo do prvog B&B-a!», nastavljam govoriti sebi. Ali iznenada nema više ni B&B-a, ni restorana ni trgovina. Živa pustoš. Pustoš kojoj se ne nazire kraj. I cijelo se vrijeme pitam jesam li uopće na dobrom cesti jer sam ranije prošao nekoliko raskršća i odlučio samo nastaviti ravno. Idem li uopće prema Lake Placidu?! Koliko god su ceste ovdje fenomenalno očišćene, oznaka uz cestu skoro i nema. Pitam se kako li se samo Amerikanci orijentiraju po ovim cestama bez znakova! Vjerovatno GPS.
I tako ja hodam i hodam. I nema više ničega. Nema drvenih kućica. Počinje polako padati mrak. Razmišljam da stopiram kada se zaustavlja park rendžer u svom autu i pita me da li mi treba možda prijevoz. Kao da ga je sam Bog poslao! Naravno da bez razmišljanja uskačem u njegov auto. «Jel' ti auto u kvaru? Treba li ti možda nazvati vučnu službu?», pita me i ostaje iznenađen nakon što mu objasnim da ne vozim već se šećem. «Gdje si počeo?», pita on na to. «U Wilmingtonu.», odgovorim ja, a vidim da rendžer skoro da ne prasne u smijeh. «Pa ti si propješačio 16 km! I krasan si dan izabrao za pješačenje! Danas je najhladniji dan ove zime. Izmjerili su čak -23° FARENHAJTA!!!» (Prijevod: -30.5°C!!!) Daje mi opciju da me odveze ili natrag do Wilmingtona ili do Lake Placida do kojeg nedostaju samo 3,2 km. Odlučujem se za ovu drugu i brzo se na benzinskoj postaji na ulazu u Lake Placid pozdravljam s dobrim rendžerom. Moram priznati da nisam ni slutio da je temperatura ovako niska. Istina je da mi je guzica utrnula, čeljust također pa jedva govorim, a kabel ipod slušalica toliko se zamrznuo da ga ne mogu skoro ni savinuti, ali puno mi je bilo hladnije u Zagrebu prije dvije zime kad je temperatura u jednom tjednu (mislim da je bila veljača) pala na -15°C. Vjerovatno zato jer ovdje uopće nema ni daška vjetra.
Uglavnom, napokon stižem u dugo očekivani Lake Placid. Trebala su mi samo malo više od tri sata. Riječ je o malom gradiću, iako je rendžer rekao da je 'veeery biiig' kada sam ga ranije upitao, čije su kućice smještene uz glavnu ulicu koja se maštovito zove Main Street. Prolazim pokraj gradske vijećnice, pošte, nekoliko crkvi, drvenih kućica još uvijek ukrašene božićnim ukrasima, od koje su neke rezidencijalne, a u nekim se nalaze mali restorani (pronalazim sushi restoran, mediteranski restoran, steak restoran, nekoliko pizzerija) ili trgovine, uglavnom sportske opreme. Tu je i veliko ovalno klizalište na otvorenom te olimpijski centar budući je Lake Placid dvaput organizirao zimske olimpijske igre – 1932. i 1980. godine. Primjećujem i nekoliko malih hotela te Hilton i Crowne Plazu.
Ulazim u jednu od pizzerija koja se nalazi u shopping zoni Main Streeta, prekoputa GAP trgovine. Naručujem medium pizzu i sam određujem što staviti na pizzu. «Mješam» jednu mješanu i za 15-tak minuta dolazi mi ogromna pizza na stol. Odlična okusa, možda čak i bolja nego doma, trpam je polako u usta i na kraju ju uspijevam cijelu pojesti. Ipak danas nisam ništa jeo. A onda iza sebe kao da čujem naše riječi. Pitam konobaricu koja mi kaže da su pizza majstori iz Crne Gore, BiH i Hrvatske. Tko bi rekao da ću naići na naše ljude čak u Lake Placidu!
U Wilmington se vraćam naravno taksijem.
FOTOGRAFIJE NACIONALNOG PARKA ADIRONDACK I LAKE PLACIDA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:42 sati.