Klupko je raspetljano odavno i niti se više ne vide, a samo rijeki uspijevaju pratiti trag do izlaza. Život je poput labirinta, nekad zapetljan, a nekad više – manje tu, jasan. Nekad je predivan, nekad boli, ali većinu vremena je ustvari oboje i baš ta njegova dvojakost je ono čega se najviše bojim. Nema aritmetičke sredine, sve je isprepleteno u mrežu finih niti u kojoj se čini da smo svi poput muha koje samo čekaju konačan ubod gladna pauka. Ali ta trajna arahnofobija je samo jedan u nizu strahova koje nam filmovi o poznatom Marvelovom junaku neće pomoći prevladati.
Čitao sam Kafku u nekom od gimnazijskih razreda i tad nisam bio svjestan kako smo svi mi u biti Gregor Samsa i kako dvojakost koju Gregor proživljava svi mi proživljavamo svakog dana. Rijetko se poklopi crna ili bijela boja. Siva u svjetlijim ili tamnijim nijansama je najčešći proizvod. Teško je vjerovati u to jer se svi nekako gubimo u željama. A želja podrazumijeva kako ne želimo promjenu jer ona znači nešto drugačije, novo; nešto na što nismo navikli pa je bolje da sve ostane kako jest.
Jutro nosi sa sobom nove stvari, led i snijeg vani me pomalo plaše jer mi ograničavaju kretanje. Ne zavaravajući se krećem u njega žestinom koju donosi iščekivanje, ali ne nadam se previše. Idem iz minute u minutu svjestan da sve što mogu napraviti sam i moram napraviti – sam. Lako je čekati da drugi riješe probleme ali ja sam kriv za nastalu situaciju i ja ju moram riješiti. Faze razvoja su jasne i ukoliko se iz crva nekad pretvoriš u leptira moguć je i suprotan proces, a ja mislim da se meni u zadnje vrijeme upravo to događalo. Znati to, a ništa ne poduzeti bio bi grijeh. Nećemo o nostalgiji, vremena koja su prošla zatvorena su knjiga i nema se smisla vraćati. Osjećam da nakon dugo vremena ponovno mogu učiti, ponovno mogu pisati. Ispričavam se svima koje sam zapostavio, ali možda je nakon stvarnih i fiktivnih ljudi s maskom koji znaju kako nekoga povrijediti to bilo nužno. Da se stepenicu po stepenicu podignem na noge. Osjećam se kao Paul Newman u Boji novca: „Vratio sam se“. I vjerujte mi na riječ da se osjećam snažniji nego ikad.
Entomofobija je zajebana stvar, kukci se pretvaraju iz jednog stanja u drugo, to nazivamo metamorfozom. Ali još je Ovidije pisao o ljudskim metamorfozama. Kukci su tu sporedni likovi čak i kad ih se kao Gregora Samsu izbaci van lopaticom... Prema tome nemamo ih se zbog čega bojati, pogotovo kad si priznamo činjenicu da smo im sličniji nego što želimo priznati. Počevši od toga da nas uvijek netko može zgaziti, ali ništa nas ne tjera da to dopustimo i da prihvatimo dvojnost gusjenice i leptira. To je u svakom slučaju bolje nego da život (koji nekad može boljeti, a nekad može biti predivan dok je u većini slučajeva oboje) provedemo u – kukuljici.
Post je objavljen 07.01.2008. u 01:30 sati.