vratih se s dalekog puta. smješkam se a ne plačem kako sam mislila. mislila sam da mi se nakon svjetlećeg grada više neće svidjeti moj i da ću s laganim prezirom gledati na sve što me okružuje.
no, reakcija je bila dobra i ispravna....iako mi je srce ostalo u svjetlećem gradu, stupila sam na naše tlo sa smješkom...na izlazu su me čekala draga i vjerna lica, nasmijana i suznih očiju. zagrljaj i toplina mogu ti ogrijati dušu više od milijuna svjetala dalekog čarobnog grada...
Post je objavljen 06.01.2008. u 15:22 sati.