Ponoć je. Tisuće ljudi me okružuje,ali nikoga ne primjećujem.sve blijedi, postaje nevažno i tako malo. Samo je njegova slika pred mojim očima. Samo njegov tajanstveni osmjeh,samo njegove sjajne oči koje se na svijetlosti vatrometa još više sjaje. i gleda,gleda me njima i zajedno nestajemo u posebnom svijetu čarolije,buka se pretvara u tišinu….trenutak savršenstva traje,traje i traje…………..čini se kao cijela vječnost kojoj nema kraja. No uskoro sve je opet tu i sva ta ljepota nestaje,izgubila se negdje u svemiru.ali u mome srcu je ostala zauvijek.
Pamtim svaki njegov pogled,dodir,poljubac,zagrljaj i na licu mi se pojavljuje veseli,zaljubljeni smiješak.koji je svakim danom sve veći i veći. Pokazuje mi koliko je život lijep,koliko su sitnice važne,pobuđuje u meni nadu da postoji nešto neiskvareno i posebno,koliko sam sretna,koliko sam voljena…….
Post je objavljen 06.01.2008. u 13:07 sati.