08:15 sati. New York Penn Station (ola la, napokon se jedan željeznički kolodvor ne zove Union). Gužva. Dolazi vlak. Svi se naguravaju ne bi li se što prije ukrcali. I potom preko razglasa obavijest: «Zbog kašnjenja drugog vlaka, Amtrak broj 69 Adirondack kasnit će u polasku 30 minuta.» (poznato, zar ne?). Napokon kreće s 45 minuta kašnjenja. I ponovno grijanje ne funkcionira. I ponovno ja uz vrata. I ponovno se šest sati smrzavam. Ovome čak ne funkcioniraju ni utičnice za uključiti laptop u struju. A skoro nema ni rasvjete. Onda u jednom trenutku zbog naglog ulaska u zavoj padaju svi koferi s mjesta za kofere. A ulaz? Zatrpan snijegom. Valjda se «moja» izlazna vrata iz vlaka baš i ne daju skroz zatvoriti, a kako vani uporno šest sati pada snijeg, od snijega u vlaku možemo svi zajedno praviti snješka. Vlak u snijegu. Doslovno. Cijena? Sitnica – 60,35 dolara.
Ipak, pogledajmo i vedriju stranu priče. Kroz prozor (da, ovaj ima minijaturan prozorčić uz moje sjedalo) uživam u krajoliku. Sve do Albanyja, glavnog grada države New York, vlak uzvodno prati tok rijeke Hudson, čiji dijelovi su trenutno zaleđeni, ali ipak tu i tamo prolazi koji brod. A kad se odledi, rijeka postaje vrlo važan plovni put i moguće je ploviti od Kanade do Atlantika. Nije ni čudo da su se Britanci žestoko borili ne bi li zadržali ovu rijeku u svojim rukama! Uz rijeku Hudson podignute su male drvene kućice, a tako slikoviti su i mali željeznički kolodvori po selima i gradovima u kojima se vlak nakratko zaustavlja. Sve veoma pitomo i mirno (za razliku od New Yorka). A bogataši New Yorka sve više odlaze 'upstate' i ovdje kupuju svoje vikendice. I naravno, cijene nekretnina i troškovi života na sjeveru države New York također rastu. «Ovdje se kuće prodaju za nekoliko milijuna dolara! Živjeti ovdje je sve skuplje. Mnogi odlaze pa tako i ja razmišljam prodati i otići južnije, u Tennessee. Tamo je toplije i jeftinije.», govori mi Rick, taksist i vlasnik najveće taksi firme u Lake Placidu, kojeg je željeznica zadužila da me iz Westporta, gradića gdje meni staje vlak (a inače vlak nastavlja još malo na sjever i završava u Montrealu), prebaci u 45 minuta udaljen Lake Placid, srce Nacionalnog Parka Adirondack. U pravilu bi službeni minibus trebao čekati vlak, ali kako danas jedino ja putujem za Lake Placid, valjda im se ne isplati pa su poslali Ricka. A dok se vozimo savršeno očišćenom cestom prema mojem hotelu (zapravo B&B), promatram guste šume i planine prekrivene snijegom. «Mora da je zadnjih dana dosta padalo.», razmišljam. Da zagazim u neočišćeni dio, vjerovatno bi snijega bilo sve do koljena. Ali barem nije hladno. I dok tako razmišljam, iznenada pred nas iz šume iskoči srna, pogleda nas i projuri na drugu stranu ceste i natrag u šumu. Nekoliko minuta kasnije stajemo usred ničega kako bismo propustili cijelo jato divljih purica. I one na kraju bezbrižno odšeću natrag u šumu. Divlja Amerika! Nadao sam se da ću ovo naći i na kraju sam uspio! Prekrasna priroda, snijeg, tu i tamo male drvene kućice u snijegu raštrkane uz glavnu cestu... Pretpostavljam da je naseljenost ovoga područja dosta niska. I ako na trenutak zaboraviš da si «samo» u državi New York, mogao bi se bez problema ufurati da si na Aljasci. Ne treba putovati tako daleko...
Hrpetina je B&B i hotela raštrkanih po nacionalnom parku. Moj je Adirondack Holiday Lodge koji drži jedna draga starija obitelj (ne znam točno koliko ih je, ali izbrojio sam ih pet-šest) i nalazi se u Wilmingtonu, provincijskom gradiću koji je 20 km udaljen od Lake Placida. Ovo je mjesto za one koji traže malo mira. Nekoliko kućica, poštanski ured, dvije crkvice, mala trgovina, slastičarnica (zapravo «čokolatarnica») i jedan restorančić – sve uz glavnu cestu. Sama soba u Holiday Lodgeu nije Bog zna što, ali što možeš očekivati za 65 dolara po noćenju? Namještaj je star, televizija valjda s početaka televizije u boji, klima/radijator još stariji, ali prostor pred recepcijom je jako udoban s foteljama i kaučima te kaminom (koji ipak još nisam vidio da su ga upalili). I vidim da su u procesu obnove B&B-a pa bi kroz godinu dvije mogao biti puno bolji.
Na prijedlog mog taksiste, odlazim večerati u onaj jedini restoran u Wilmingtonu – Mel's Diner. Hrana nije nešto, ali mjesto je poput onih iz američkih filmova i serija. Uređen u stilu 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća, sa zidova Mel's Dinera vise maleni onovremeni automobili igračke te lutke Elvisa Priesleya i gitare. Crvena lakirana sjedala i na podu pločice u obliku šahovske ploče.
FOTOGRAFIJE RIJEKE HUDSON
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:43 sati.