III.
Otvorio sam oci.
Iznad mene lezalo je tamno, vec naelektrizirano nebo.
Zatvorio sam opet oci, gutajuci vlazni zrak kroz bolno,
krvavim trnjem izbodeno grlo.
Bjeloocnice su me boljele, crpile su snagu moje ostarjele
volje, kolutajuci naokolo.
Plamteci mrak zaklopljenih vjedja zamijenim tihim prokletstvom
kasno poslijepodnevnog neba.
Postajuci svjestan hladnih si udova, okrenem glavu u stranu.
Metalna mreza ograde plivala je kroz prostorno-vremenski kontinuum,
sve dok nisam shvatio da me previse alkohola
vec ucinilo budalom.
Vrlo sam ponosno ustao, sto me kostalo svijesti.
Pao sam na pod, smijuci se svojoj mizernoj volji jace od munja,
melodicnije od gromova.
Usnuo sam san da nisam sam.
Crno zamijenjeno gadjenjem na njenom licu postalo je sivo
zarobljeno u susecem smijesku kojeg sam, sasma mamuran i krvav,
odaslao divnoj jednolicnosti iza posivjelih, utrnulih mora.
Gore, iznad ljubicastog shvacanja.
Lezim u snu neprekidnih bolova.
Ja nisam od svijeta. Nisam za svijet. Za nju. Njeno moralno shvacanje.
Prestar sam za cekanje.
Moj zivot tinja, a njen je dah presnazan.
Svako protjerivanje krvi po tijelu Sizifovo je naslijedje.
Ustani, idi dalje. Ljubljeno te neshvacanje ocekuje nestrpljivo.
Prokleti bili tracci oblacnog mi pijanstva.
Post je objavljen 06.01.2008. u 01:05 sati.