Marketing
Branimir Glavaš na samrti: pokušaj pacifističke analize
Prošloga sam tjedna objavio članak o štrajku glađu Nataše Pifar Mihelić, što se dobro uklopilo u seriju mojih napisa o pacifizmu i nenasilnoj akciji. Tada sam samo usput spomenuo štrajk Branimira Glavaša, čiji uzastopni štrajkovi glađu traju čitavu ovu godinu. O tome je mnogo teže pisati, teže je donijeti sud na temelju načela.
Sada stižu vijesti da je Glavaš, nakon što je u trećem štrajku glađu ove godine izgubio 25 kilograma, u stanju kad prijeti opasnost od nagle smrti. Usprkos tome, Vrhovni sud je potvrdio odluku da se Glavašu produlji pritvor. U obrazložennju je navedeno da štrajka glađu "isključivo zbog pritiska na sud" i da je sam kriv za svoje pogoršano zdravlje. Nastavak suđenja je predviđen za ponedjeljak.
Vjerujem da jest kriv
Slika lijevo: udruga Nezavisi dragovoljci Hrvatski prikuplja potpise potpore Branimiru Glavašu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. zahtijeva se njegovo puštanje da se brani sa slobode. Udruga ima imeneobičan red riječi u nazivu, izabran očito zbog kratice, koja je politička provokacija. Glavašu to može samo odmoći.
Prvo moram reći, da na osnovu svega što sam čitao i čuo o njegovoj djelatnosti u Osijeku od prvih demokratskih izbora 1990., mislim da Glavaš jest kriv za zločine, za koje je optužnica podignuta. Bio je "warlord", koji je uspostavio kontrolu nad svime što se događalo u Osijeku i okolini (Sa jedog web foruma: "U ratnom Osijeku nije ni muha proletila u krivom dijelu grada, a da Glavaš za to nije znao tako da ga se teško može nazvati nevinim."). Vladao je despotski i kršeći zakone, npr. kad je preuzeo kontrolu nad listom Glas Slavonije: njegovi naoružani ljudi upali su u redakciju i novinare istjerali van. Kolike god bile njegove zasluge za obranu istočne Slavonije od srpske agresije, koliko se god neke stvari u ratnoj psihozi mogu shvatiti i "progledati kroz prste", njegove su metode i niz postupaka - kažem, uvjeren sam na temelju onoga što mi je poznato - neprihvatljivi.
Ovo moje osobno mišljenje nije pritisak na sud, jer nemam nikakve moći da na suce utječem. Optužbe moraju biti dokazane u sudskoj proceduri, poštujući optuženikovo pravo na obranu. Pritom se može dogoditi i to da zbog nedostatka svjedoka sud otpužbu odbaci; ja ću to prihvatiti, ako sam uvjeren, da je procedura bila korektna. Svako je nevin dok mu se krivica ne dokaže - to je načelo postupanja, koje ću uvijek poštovati, što god ja osobno o nečijoj krivici mislio.
Čini mi se pak očitim (iako se ne može dokazati) također i da je samo pokretanje procesa stvar sudske odluke iz vrha HDZ-a, donesene kada je Glavaš iz stranke istupio. Da nije izgubio i političku moć, zaključuje očito i šira javnost, ne bi dospio pred sud.
Takve se odluke mogu donijeti u potaji, ali suđenje je javno. Može se pratiti zbivanja i uočiti nepravilnosti, u ovom ili onom smjeru.
Kako trebaju postupati liječnici
O dilemama medicinske etike, koji se vežu uz Glavašev slučaj, dobar je komentar objavio Nino Đula jučer u Jutarnjem listu. Način postupanja liječnika prema štrajkaču glađu, s gledišta medicinske etike, detaljno opisuje Malteška deklaracija o štrajku glađu.
Njegov štrajk glađu više ne smije biti tako netransparentan kao što je bio do sada.
Sve međunarodne medicinske konvencije ukazuju na jednu ključnu dilemu kad je u pitanju štrajk glađu. Liječnik je s jedne strane dužan štititi svačiji život, a opet, s druge strane, pacijentu koji je gladujući izgubio svijest ne bi smio dalje pomagati ako ima informaciju da je on doista odlučio umrijeti.
Tko je taj liječnik koji je o tome razgovarao s Glavašem? Je li napravio sve što od njega traže pravila liječničke etike? Je li mu detaljno objasnio što znači njegov štrajk? Je li ga svakog dana pitao ustraje li u njemu? Je li ga izričito pitao želi li da ga se hrani ako izgubi svijest?
Postoji li o tome dokumentacija koja će se naknadno moći provjeriti? Ime i prezime tog liječnika mora biti poznato javnosti, bez obzira na diskrecijska pravila koja inače ima zatvorski sustav.
Taj liječnik mora osobno preuzeti odgovornost za ono što će se dogoditi u slučaju da pritvorenik Glavaš izgubi svijest i ne bude mogao dalje odlučivati želi li se više liječiti ili ne.
Đula također konstatira dilemu, u kojoj sam i sam:
Javnost: ravnodušna i podijeljena
<Branimir Glavaš u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu. Slika iz Večernjeg lista.Pregled reakcija na internetu potvrđuje ono, što sam prošlog tjedna spomenuo: Glavaš nije uspio mobilizirati širu podršku javnosti. Reakcije su podijeljene, a oni koji ga podržavaju su u manjini. Glavna reakcija je odsustvo reakcije, odnosno ravnodušnost: ima mnogo manje komentara, nego što bi se moglo očekivati.
Neki izražavaju potporu Glavašu ("na leđa mu je Smradaner natovario i policiju, i sudstvo", svjedoci protiv Glavaša su "ulovljeni u vlastitoj mreži laži", korumpiranom pravosuđu odgovara Glavaševa smrt jer "tu mnogo toga smrdi i laiku kao meni"). Takvi često ogorčeno konstatiraju da su "Srbi skoro svi pušteni i abolirani". Uz Sanadera,često ističu i Šeksa kao krivca za Glavašev progon, koji je pak za rata bio njegov nadređeni pa bi također trebao snositi krivicu.
Drugi su cinični ("možda je glavaš na un dijeti", "on možda ne troši na hranu, al njegovo izdrkavanje nas košta", "Podržimo apel za spas svih onih koji su zbog vrlo cudne privatizacije u Slavoniji ostali bez kruha"). Neki od tih komentara izražavaju nevjericu da je njegovo gladovanje stvarno, tvrdeći da 50 dana gladovanja ne bi mogao izdržati; to međutim nije točno - ukoliko je čovjek generalno zdrav, tek nakon 50 dana naglo raste opasnost smrti.
Treći osuđuju Glavaša ("pravna država za koju se toliko bori ne poznaje benificije", "tvoje vrijeme šerifovanja je gotovo" , "Kiselina iz akumulatora bi mu pomogla, ako ne onda jednostavno objesiti djubre za jaja dok ne krepa", ) ili barem one oko njega, koji se njime koriste.
Jedan komentator na sajtu Večernjeg lista poručuje Glavašu, nastojeći ga odvojiti od onih oko njega koji ga zloupotrebljavaju:
Jedan pak sudionik diskusije na portalu forum.hr ne misli da se Glavaša može odvojiti od "mafije" oko njega, izražavajući cinični "realizam":
Postavlja se i pitanje da li je Glavaš uistinu svjestan što čini, jer ne izgleda da nastavak odbijanja hrane ima iole ozbiljnu svrhu. Izabran je za saborskog zastupnika na listi svoje stranke HDSSB, i uručen mu je poziv za konstituirajuću sjednicu Sabora, koja će se održati slijedećeg petka. Time bi opet mogao steći imunitet. (Doduše, jednom mu je imunitet oduzet.) Čemu žrtvovati život zbog tjedan dana u pritvoru? Što se u njegovoj duši događa?
Nema uvjeta za štrajk glađu kao nenasilnu akciju
Spomenuo sam u prethodnom članku na ovu temu da je štrajk glađu kao sredstvo nenasilne borbe opravdan ako se očito može pokazati da je u pitanju šira društena nepravda protiv neke značajne grupe i/ili protiv načela pravde. Moramo konstatirati da tako nešto ovdje ne postoji, odnosno, barem, ne postoji šire javno prihvaćanje da se o tome radi. Hrvatska je potpisala sve međunarodne dokumente o progonu ratnih zločina, optužnica protiv Glavaša podignuta je u skladu sa zakonima, zadržavanje optuženika u pritvoru uobičajeno je kada se radi o tako teškim optužbama i ne ugrožava njegovo pravo na obranu. Usporedba sa Srbima koji su abolirani nije korektna, jer abolirani su samo za sudjelovanje u oružanoj pobuni (što je bila razumna mjera, koja je omogućila mirno pripajanje Zapadne Slavonije i Baranje), a ne i za ratne zločine. Oni koji su optužbom ogorčeni često spominju da je Glavaš "general HV", kao da to daje neka posebna prava, i čak tvrde da je postupak prema njemu "teško poniženje HV-a", a nije jasno zbog čega.
Pregledvajući komentare, vidim da se danas mnogo manje nego u vrijeme suđenja generalu Mirku Norcdu i skrivanja generala Ante Gotovine pojavljuje parola, koja u obliku grafita još stoji na gradskim zidovima: "Heroj a ne zločinac". Tada su se desetine tisuća ljudi okupljali na prosvjednik skupovima, uglas se govorilo o "montiranom političkom procesu", a na taj način govorio je i predsjednik HDZ-a, danas na meti istih optužbi. Takav "esencijalistički" jezik suprotan je pretpostavkama modernog pravosuđa, koje sudi onome što je netko učinio, a ne onome što on jest (jer "što jest" u krajnjoj je liniji metafizičko pitanje, nedostupno ljudskoj spoznaji). U toj je optici onda jasno da je moguće da je netko, tko je napravio herojska djela, napravio i neka druga zločinačka. (Jedan forumaš: "Ljudi su kompleksna bića, ako rade dobru stvar ne znači da su dobri ljudi, a ako i jesu ne znači da će zauvijek ostati.") Nema također ni traga tadašnjih prijetnji mogućim državnim udarom. Nema najava da će se onima na vlasti, koji su krivi za progon branitelja koji je izdaja domovine, jednom suditi; Glavaševi zagovornici rezignirani su.
Raskol u duši, raskol u društvu
Vraćam se na pitanje: što se događa u duši tog čovjeka, koji je tako dramatične događaje preživio, i kreirao, u posljednjih dvadesetak godina? (Inače, s njima sam dvaput nakratko razgovarao, i osjetio njegovu "karizmu", tu osobitu snagu kojom je zračio.) Da li se sada osjeća naprosto skrhan, napušten, izdan? Da li je unutrašnja snaga nestala zajedno s vanjskom? Zašto ne može, kao što su to učinili Norac, pa i Gotovina i drugi, stisnuti zube i izdržati iskušenja, boreći se uz pomoć odvjetnika na pravnom polju?
Ne suočava li se on ne samo sa "demonima" van sebe, nego i u sebi? Kako rekoh, prema vijestima koje su za vrijeme Domovinskog rata do mene stizale, smatram da jest kriv. Učinio je sigurno hrabra i slavna, ali i nečasna i sramna djela. Da li svijest o tome živi negdje u njemu, možda i van spremnosti da to svjesno prizna?
Razmjeri njegovih sramnih djela sigurno se ne mogu uspoređivati s onma koje je učinio bestijalni zločinac Ljubo Miloš, ustaški zapovjednik logora Jasenovac (za kojeg, osim toga, ne znamo ni za kakvo herojsko djelo). Pa ipak, psihološku dilemu koju, možda, Branimir Glavaš sada prolazi opisao je Vladko Maček, nenasilni borac za hrvatske interese. Maček je od listopada 1941. do travnja 1942. bio zatvoren u Jasenovcu. Iako su s njim dobro postupali i nije dolazio u kontakt s drugim zatvorenicima, odlično je znao kakva se zvjerstva čine. Dijelio je sobu sa samim Milolem i u memoarima piše:
Nitko ne zna, što se događa u ljudskoj duši. Duša Branimira Glavaša u ovom trenutku, dok ga snaga tijela napušta, svakako na ovaj ili onaj način pati. Čak i ako su njegovi zločini stvarno deset puta veći nego oni za koje je optužen, čak i ako se ne kaje, moje se suosjećanje sada, dok pati, s njim. Ne želim da umre ovako. Želio bih da uzme hranu. Neka živi, i neka se brani na sudu. Smrtnu kaznu Hrvatska nema, a čak i u zatvoru čovjek može naći mir. Pa čak i slobodu.
A njegova muka, bio kriv ili ne, nije samo njegova. Taj raskol između heroizma i zločinstva rastače, još uvijek, Hrvatsku cijelu. Jer, zločini jesu počinjeni, čak i ako Glavaš zapravo nije kriv. I ti za koje je optužen, i mnogi drugi - stotine je ljudi, dok se Hrvatska hrabro i pravedno branila protiv okrutnog agresora, bilo okrutno pobijeni samo zato, što su bili Srbi. Činjenice se znaju. Svi smo u tome. Da i ne govorimo o raskolu koji se u društvu dogodio u pljački, zvanoj "pretvorba". Nenada Vukman, svojedobno tajnica Hrvatske lige za mir, jednom je rekla: "Nismo doživjeli zajedničku sudbinu". Svi smo, još, raskoljeni. Svi patimo od PTSP-a.
Post je objavljen 05.01.2008. u 21:49 sati.