Dolazim joj pod prozore već devetu noć zaredom. Prvo tiho pokucam na vrata, a zatim na latinskom mrmljam molitve za oprost grijeha, koji tek trebam počiniti. Zagrebem noktima po neravnoj drvenoj površini, lagano dotaknem zvekir na vratima i odlazim u noć.
Znam da su budni. Ustreptalih srca, svatko od njih dvoje iz vlastitih, oprečnih razloga, stoje tik uz vrata i čvrsto su zagrljeni, kao par utopljenika pred mrakom dubina. On je zaogrnut u svoje praznovjerje, strahove i strogi katolički odgoj, ona u svoju žudnju i želju da provalim unutra i otmem je iz naručja hladnoga muža i građanskog braka bez strasti. Čekam.
On ne zna, da njezino i moje srce drhte i otkucavaju u istom ritmu već danima. Da se prepoznaju, slute i iščekuju dan kada će se vrata otvoriti. Kad ću je dograbiti očnjacima. On vidi samo moju vanjštinu, dlakave ruke i grleno režanje. Vidi slike nekih davnih priča, koje su bake i djedovi pričali uz vatru kamina duboko u noć, misleći kako dijete spava, kako ne čuje priče o vukodlaku i djevojci u vodenici.
Mogao bih biti obična divlja mačka, koja grebe pred vratima i traži utočište od hladne zimske noći, ili duh bez spokoja, što traži prolaz do poznatih prostora, zidova natopljenih starim uspomenama. Mogao bih čak biti preljubnik iz Emilijinih priča o deset dana i deset noći, ili 'le revenant’ Pierrea Anfonsa. Za nju sam izgubljena duša koju traži godinama, ne znajući, ne prepoznavajući kako otkucaji njezinog vlastitog srca ne odjekuju na svim pravim mjestima uzbibanog tijela, njezinih bokova i grudi koje se noću ohlade i stisnu, uvuku u neprepoznatljive forme i sanjaju spajanje izgubljenih polovica.
Ja sam onaj kojeg čeka, vukodlak kojeg se njezin muž užasava danima, sluteći ga ispod njezinih spuštenih trepavica, ispod nemirnih prstiju koji uvijek nešto traže, dok on samo želi mir, spokoj, razum i poredak stvari.
Deseta je noć, a moji su koraci laki povjetarac koji šuška lišćem na verandi, prije nego pokuca na vratima. Čujem njegovo teško disanje iza vrata i grozničavi šapat molitve.
-Vade retro,Satana! Nunquam suade mihi vana! Sun malaque libas, ipse venena bibas!
Režim i smijem se grlenim smijehom, od kojeg i mene samog prolaze trnci.Ustrašeni muž se nastavlja moliti.
- Odlazi, Sotono, ne vabi nas svojim taštinama, što nudiš je čisto zlo, sam ispij otrov koji nam nuđaš.
Zagrebem noktima po vratima i šapćem.
- Pusti je u noć, pusti!
Iza vrata se čuje sve jače mrmljanje i molitve, koje se povremeno pretvaraju u pravi crescendo.
-Vade retro, Satana!
Nastavljam šaptati kroz vrata, tražeći ljudsku žrtvu, njegovu krv i udove, koje ću prinijeti kao žrtvu na crnom oltaru. Iznenada, ispod vrata izviri krunica i medaljon svetog Benedikta, s urezanim inicijalima molitve na latinskom.
- Pusti je do jutra i bit ćeš pošteđen!
Vrata su zaškripala i njezino se golo rame pojavilo u dovratku. Zgrabio sam je i povukao u noć. Mirisala je na davnu žudnju, prvu jabuku i cimet, a njezino se uzbuđenje miješalo sa strahom što će biti sutra. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo, dok smo hodali prema sjeniku. Spustila se na leđa i sama razderala spavaćicu na sebi. Noge su joj besramno pratile visoko uzdignuti luk bedara, pokušavajući dostići nebo, kad sam u nju zarinuo očnjake.
..............
Pred jutro, dok prvi pijetlovi najavljuju krvavocrvenu zoru na horizontu, skupljamo naše dijelove kao razderanu odjeću i polako hodamo rame uz rame. Dva nevjernika, dva antikrista, dva vukodlaka bez smirenja. Njezina glatka šaka utapa se u mojoj kosmatoj ruci kao bijeli ljiljan. Dok grebem po vratima, da joj muž otvori i pusti je unutra, njezine su oči i usne potpuno stopljene s mojima. Prstima dodiruje ožiljke na vratu, pokušavajući dlanom obrisati ranjenu, izgrebanu kožu.
-Može li slijepac voditi slijepoga? Neće li oboje pasti u provaliju? Biblijske tlapnje nude vodstvo u zamjenu za pokornost i gušenje vlastitog tijela. Nas dvoje nepogrešivo vodi ista žudnja, koja pronalazi put. Njega, njezina pokornog muža koji je ne prepoznaje, vodi strah i vjera, stare priče i vjerovanja da netko izvan nas samih posjeduje božansku moć i spasenje duše.
Dok iscrpljena, s mrljama od novopronađene sumnje i vječno zapretenog kajanja ulazi u svoju staru ljušturu bogobojazne i podložne žene, njegov glas iznutra mrmlja zahvalnice bogu i svecima.
U ime Isusa Krista, našeg Boga i Gospodina, uz snagu blažene Djevice Marije, mati Isusove, blaženog arkanđela i svih apostola i svetaca, u vjeri i ufanju odbijamo napade i prijetvornost Sotone.
Jednolični glas nastavlja monotono s nabrajanjem, a ja, s druge strane vrata, zahvaljujem šumskim božanstvima i majci Gei, što ona ima dovoljno hrabrosti za oboje da predloži ovu malu šaradu, predstavu za njezina religioznog muža.
Znao sam da muž neće pitati za oguljenu bradu, niti izgrebani vrat. Uostalom, on nju nikada nije niti gledao očima zvijeri koja je pronašla svog ravnopravnog partnera. On nije čuo njezine krike kroz bijelu, mramornu kožu. Njegova usmjerenost na skromnost i odricanje u vjeri negirali su život kao takav. Od nje će dovoljno ostati i za njegove potrebe. Njezina sjena će unutar četiri zida hodati, govoriti, povinovati se redoslijedu i poretku stvari. A za dušu? On ionako misli, kako to nije u našim rukama.
Dok svatko od nas troje bezglasno mrmlja zahvalu svojem božanstvu i stavlja u kalež od krvi srce, za koje misli da pripada njemu, naše se putanje razdvajaju do nekog novog Desetog dana.
Možda će, u međuvremenu, nečije janjeće runo spasti kao maska, a onaj drugi spoznati svoju pravu, životinjsku prirodu? Možda će doživjeti prosvjetljenje što nas to drži živim, zbog čega nam krv kola tijelom? Možda će privid vukodlaka postati stvarnost, a tobožnja realnost iznjedriti san? Hoće li se itko od nas troje umoriti i predati?
Treba samo dočekati Deseti dan, pa čekam i osluškujem pred vratima.
Post je objavljen 05.01.2008. u 19:55 sati.