Bok svima!
Evo nas opet – mene i Jeremyja. Točno tamo gdje smo stali s ovom skraćenom verzijom intervjua, a za tjedan dana i koji dan više, nastavit ćemo i s televizora. Na redu su halucinacije, pa svašta još..... Čitamo se!
Postoje li ustvari ikakva istraživanja pravih halucinacija u znanosti?
JEREMY:
Vjerujem da ste svjesni koliko je to osjetljiva tema. Takvo istraživanje u većini je zemalja protuzakonito. U Švicarskoj se radi na tome, a začudo i u SAD-u. Među znanstvenicima je došlo do velikog pomaka. Sredstva koja su bila u skladu sa zakonom i na temelju kojih su se u 1950.-ima i '60-ima objavljivale tisuće znanstvenih studija, 1967. su zabranjene. Nekako su prebrzo svrstane među ilegalne droge poput heroina i cracka. Uzmete li u obzir da je znanstveni način proučavanja modificiranje – primjerice kod omamljenog miša – što znači da se odstranjuje jedan gen iz miša i potom se na mišu promatraju posljedice. Kao da želite vidjeti kako funkcionira motor – izvadite jedan njegov dio i vidite što se događa. To je znanstveni pristup proučavanju. Modificirate kako biste nešto shvatili. Kad je riječ o svijesti… svi je imaju. Zanimljivo je da prilikom promjene stanja svijesti, prvo postanete svjesni parametara svog uobičajenog stanja svijesti. To je vrlo zanimljiva činjenica kod sredstava koja izazivaju halucinacije. Kada se nalazite u promijenjenom stanju svijesti, odjednom postajete svjesni da je vaše uobičajeno stanje svijesti poput naočala. Pri uobičajenom trezvenom stanju svijesti promatrate svijet s jednog stajališta. Većinu vremena niste svjesni tih naočala jer gledate kroz njih. Uzimanjem sredstava kao da skidate svoje naočale. Sve i da je to jedini razlog, promjena stanja svijesti previše je zanimljiva da je znanost ne bi proučavala. Znanost je za proučavanje podsvijesti počela pokazivati zanimanje početkom 1990.-ih, dakle ima samo dvadesetak godina otkako je ta tema dobila status zakonitog i općeprihvaćenog predmeta istraživanja. Znanstvenici se polako, ali sigurno vraćaju proučavanju halucinogenih sredstava pa čak i šamana. Nakon što su prošla stoljeća predrasuda i nakon što smo izašli iz dvadesetoga stoljeća, napokon uviđamo kako šamani znaju iskoristiti promijenjeno stanje svijesti u mozgu čovjeka. Rekao bih da smo tek na početku.
Ispričajte nam što ste doznali o tome da je motiv šamanskih vizija po cijelu svijetu zmija, čak i tamo gdje ih nema?
JEREMY:
Kada ste u promijenjenom stanju svijesti, shvatite li riječi šamana ozbiljno, ispod površine različitosti vidjet ćete jedinstvo. Vidjet ćete ljude, travu, žirafe i bakterije – i sve je to različito. Ali kada uđete u dubinu, vidite da je sve jednako. Ispod površine različitosti krije se temeljna jedinstvenost. U središtu jedinstva, ono sa čime su povezani duhovna bića života, jest oblik – oblik dvostruke zavojnice (DNK) poput spiralnih ljestava axis mundi. Dvostruki oblik zmije, srž je srži života. Šamani na pet kontinenata tijekom tisuća godina došli su do tog zaključka i zato je taj oblik simbol šamana širom svijeta. Zanimljivo je da su do sličnog zaključka u drugoj polovini dvadesetog stoljeća došli i molekularni biolozi. I to ne upotrebom promijenjenog stanja svijesti, već mikroskopima za elektrone. Kada uđete ispod površine i uđete u bakteriju, mrkvu ili ljudsko biće, ondje se nalaze stanice. U središtu stanice pohranjene su informacije, a imaju oblik poput dviju isprepletenih zmija. Taj oblik omogućuje umnožavanje. Creek i Watson 1953. otkrili su da struktura molekule DNK objašnjava njezinu funkciju. Sastoji se od dviju zavijenih komplementarne niti, zbog čega se može odmotati i umnožiti. Taj joj oblik omogućuje pohranjivanje podataka i način umnožavanja. To je svojstvo koje omogućuje stvaranje dviju stanica od jedne. To je pametan način udvostručavanja informacija. To je ključ života. Šamani su do tog zaključka došli pomoću intuicije i vizije prije zapadnjačke znanosti.
Možete li nam dati neke primjere rasprostranjenosti zmija u mitovima?
JEREMY:
Pogledajte samo mitove postanka naroda širom svijeta, Aboridžina u Australiji, starih Egipćana, Asteka ili naroda Amazone, naroda koji žive u zabačenim predjelima. Aboridžini su od ostatka čovječanstva bili odvojeni 60 tisuća godina. Otišli su u Australiju, a njihovi crteži na stijenama su izrazito dugi zmijoliki oblici. Oblici kozmičke zmije. S oblicima kromosoma oko njih. Željeli su reći da je tako nastao život.
U međuvremenu odlazite u najdublju prašumu. Pretpostavka je da ljudi koji žive duboko na području Amazone nisu s Aboridžinima u Australiji mogli komunicirati putem telefona u posljednjem tisućljeću, a pričaju jednaku priču i dolaze do jednakoga zaključka. Na ovom je planetu teško pronaći mit o postanku koji nema kozmičku zmiju. Postoji doslovce u stotinu kultura. Možete je također pronaći i u drugom poglavlju Knjige Postanka, koju povjesničari religije poput Josepha Campbella i Mircea Eliade prepričavaju kao ranu verziju priče. To je priča koja se događa u vrtu u čijem je središtu stablo, oko čega se vrti čitava radnja, zatim zmija i blizanci – priča je koja je ispričana na mnogo mjesta tisućama godina prije no što je napisana Knjiga Postanka.
Što znanost govori o nastanku života? Vjerujete li u objašnjenje da je riječ o slučajnom događaju ili vam pak vaša istraživanja šamanizma i kozmičkih zmija govore nešto drugo?
JEREMY:
Postavili ste zanimljivo pitanje i ono sadrži nekoliko elemenata s kojima imam teškoće. Ne zanima me vjerovanje i mislim je svaka sigurnost o postanku života vjerovanje. Vjerujete li da je život nastao slučajno, bez pravog razloga, u nekom nizu pradavnih događaja prije 4 milijarde godina, tada ste zapravo u domeni vjerovanja i to nije znanost. Ima stotinu tisuća mogućnosti postanka i niti jednu nije moguće potvrditi. Ima pitanja koja nas zanimaju jer se odnose na nas, ali u ovom trenutku na njih nije moguće odgovoriti. Ja sam agnostik i želio bih razumjeti složenost svijeta. Mislim kako bismo svi željeli saznati odakle je potekao život, ali za sada to ne možemo odrediti. Želite li vjerovati da je to učinio bog s dugom sijedom bradom ili kozmička zmija iz svemira ili pak da je sve slučajnost – samo izvolite. Ja to ne mogu učiniti. Zanimljivo je razmotriti, ali trebalo bi biti jasno da su to nagađanja i teologija. Znanstvenici koji proučavaju postanak života zapravo su teološki naivni. To je odgovor na vaše pitanje. Bitno je razumjeti kako život funkcionira danas, ne prije 4 milijarde godina, a opet na umu imati i evoluciju – kako se život razvijao od početka. To možemo proučavati i sagledati racionalno. Možemo proučavati fosile i promjene DNK, rekonstruirati evoluciju na planetu. Da, sasvim je jasno da je došlo do evolucije. Ne, ne vjerujem da je to bila slučajnost. Biti siguran da je postojanje biosfernog života 4 milijarde godina posljedica puke slučajnosti smatram vjerovanjem. Moje je mišljenje da u prirodi postoji inteligencija, pritom ne mislim na onu iz svemira, već na inteligenciju u stanicama. Čini se da svaka stanica ima sposobnost donošenja ispravnih odluka, slanja signala i obavljanja svoje funkcije na inteligentan način. Čini se da je čitava «građevina» života na zemlji građena ciglama inteligencije. Sama biosfera posjeduje neku vrstu inteligencije. Ne čini mi se da je biosfera posljedica puke slučajnosti, ali ne znam podrijetlo inteligencije. Sada postaje sve jasnije da postoji neka vrsta stvaralačke inteligencije koja je prirođena. Ljudi svakako mogu hladnokrvno promatrati svijet i komunikaciju među stanicama i reći da je to samo kemijska tvar koja se kreće među stanicama. Tako to stanice rade, nije posrijedi inteligencija. Možete i dalje promatrati mehanički, ravnodušno i materijalistički. Sve, čak i ljudska bića možete smatrati strojevima. Ako želite, možete. Rekao bih da je to kratkovidno gledište. To je jednako kao da kažete da je DNK tek neki kemijski spoj ili da su Shakespearova djela tek tinta na papiru. Istina je da su njegova djela tinta na papiru, ali nisu zbog toga zanimljiva. Slično je i s DNK – reći da su to samo spojevi, ne govori nam mnogo. Zanimljivo je njihovo značenje. Jednako je i s ostalim bićima, primjerice ameba. Ona nije samo mehanizam koji se bavi svojim poslom, već biće koje osjeća. Percipira svijet oko sebe, uzima tu informaciju, pretvara je u elektro-kemijski signal – upravo ono što se događa i u nama. Jednako vrijedi i za vlat trave. To je jedno od znanstvenih otkrića koje smatram zanimljivim. Nema fizičko-kemijske razlike u načinu na koji funkcionira vlat trave i moj mozak. Većina signala koje odašilju stanice vlati trave jedna drugoj, kako bi trava obavljala svoju funkciju, jednaki su signalima koje jedni drugima šalju moji neuroni. Cijela mreža života u biosferi takve je prirode i njen smo sastavni dio.
Možete li nam objasniti u kojem smislu i na koji način neki znanstvenici danas interpretiraju DNK kao prijamnike i odašiljače? Znači li to da postoji mogućnost da sva DNK na svijetu međusobno komunicira? Sluti li se kako se to radi?
JEREMY:
To je već pitanje za milijun dolara. Mislim da nitko u ovom trenutku ne zna kako sve to funkcionira. Što više znamo, više razumijemo što još zapravo ne znamo. Na svijetu ima predivnih i nevjerojatnih zagonetki. Ne mogu govoriti o tome što o DNK misle znanstvenici koji je proučavaju. Upoznao sam neke koji se time bave. Dvojica jasno ističu da je riječ o magičnoj molekuli. Neki znanstvenici DNK smatraju tek inertnim kemijskim spojem. Ima i takvih ljudi.
Međutim, zanimljiva je složena informacija koju DNK sadrži. Molekula DNK je tekst, ogroman tekst, a mi smo tek zagrebli u površinu njezina značenja. Spomenuli ste i elektro-magnetska svojstva DNK koju su podrobnije proučavali znanstvenici na margini poput Fritza Alberta Popa. To je također složena tema. Zašto središnja struja molekularne biologije teško prihvaća elektro-magnetska svojstva molekule DNK? Zašto molekularna biologija u cjelini osjeća nelagodu vezano uz elektro-magnetske valove? Činjenica je da se biologija bavi životom i električnom strujom. Naš mozak stvara golemu količinu električne struje. Mi smo mokri električno-biološki organizmi. Mislim da molekularna biologija trenutačno nije još dovoljno zrela. To je mlada znanost. Za sada je to neizvjestan pothvat i usredotočuju se na molekule, ulaze u stanicu sve do srži biomolekula – proteina i nukleinske kiseline. Usredotočit će se na događanja u stanici na materijalnoj razini. Istina da su otkrili temeljnu razinu stvarnosti i da im zbog toga treba odati počast. No nisu u pitanju samo atomi i molekule, nego i elektro-magnetski valovi. Nije ih lako mjeriti. Na primjer, DNA molekule nosioci su biofotona i moguće ih je mjeriti samo indirektno. U stanici nije moguće izravno promatrati biofotone koji se raspoređuju u molekuli DNK. Da biste došli do DNK, trebali biste razbiti stanicu i jezgru, a u tom slučaju stanica umire i prestaje odašiljati život. Mjerenje fotona koje DNK prima i odašilje provodi se indirektno i pomoću strojeva. Isplati se otići u Neuss, u blizini Duesseldorfa gdje se nalazi laboratorij Fritza Alberta Popa u kojem se provode mjerenja. Imam još jedan komentar vezan uz istraživanje biofotona. Zanimljiva je nacionalna pripadnost znanstvenika koji se bave proučavanjem biofotona. To su Nijemci, Švicarci, Rusi i Kinezi iz Singapura. To su najvažniji znanstvenici koji se bave biofotonima. Primjećujemo da nema anglosaksonskih naroda – Engleza i nacija Sjeverne Amerike. Znamo da u cijenjenim anglosaksonskim stručnim časopisima nećete pronaći članke o DNK koja emitira i odašilje biofotone. Takve članke pronaći ćete u časopisima objavljenim u Njemačkoj, Švicarskoj, Singapuru i Rusiji. Zašto pragmatični anglosaksonski narodi teže prihvaćaju elektromagnetska svojstva biomolekula od Rusa i Nijemaca – ne znam. Zacijelo je razlog kulturološke prirode. Anglosaksonski narodi izričito se bave materijalnim i osjećaju nelagodu čim nešto izađe iz tih okvira.
Što mislite o tome da se 97% DNK danas naziva junk DNK?
JEREMY:
Naravno, prije 12, 13 godina kada sam pisao ovu knjigu, morao sam mnogo učiti o DNK. Godine 1994. znalo se da se 97% niza DNK u ljudskom organizmu nema genetski kod. Informacija ne odgovara nizu aminokiselina od kojih se sastoje proteini – a to je gen. Nisu znali na što se odnosi 97% nekodirane DNK pa su je nazvali junk DNK, odnosno otpadna DNK. Budući da sam imao uvida u šamansko poimanje prirode, znao sam da nije istina. Znao sam da to nije djelo racionalne znanosti. Kada znanost nešto ne razumije, kaže da je to otpad. Učinili su to sa šamanizmom i znanjem starosjedilaca. Šamane su opisali mentalno bolesnima. Ako nešto ne razumiju, znanstvenici to nazivaju otpadom. Poput načela – prvo pucaj, potom postavljaj pitanja. Kaubojski pristup znanosti. Iz takve je znanosti nastala molekularna biologija. Središnja dogma molekularne biologije – jedan gen, jedan protein. To je postavio Francis Creek u 1950.-ima. I to je primjer kaubojskog pristupa znanosti. Pretpostavka se ispostavila potpuno pogrešnom. Na taj se način znanost razvija. Moglo bi se reći da je kaubojski pristup znanosti do određene mjere snažan. Ispali metak, zatim obznani ideju za koju se ispostavlja da je pogrešna. Ali znanje svejedno napreduje jer shvaćamo da su stvari malo složenije. To se dogodilo i s otpadnom DNK. Sada je apsolutno svima jasno da otpadna DNK nije otpad te da sadrži vrijedne informacije koje tek počinjemo shvaćati – kako se transkribiraju geni i slično. Moja zamisao da otpadna DNK nikako nije otpad, jedna je od čvrstih znanstvenih činjenica koja je otada potvrđena. Mislimo da je znanost neutralna. Da je tako, otpadnu DNK znanost bi nazvala - zagonetna DNK. U znanosti ima predrasuda. Znanosti ne odgovara tajanstvenost jer je njezin posao razotkriti tajnu. Znanstvenici se ne mogu mirno nositi s tajnom i reći da nešto ne razumiju. Znanost je takva da kritizira ono što ne razumije u svom putu prema napretku. S razvojem znanosti upoznao sam sve više znanstvenika koji razmišljaju o misteriju, skloni su priznati da nešto ne znaju i vide složenost. U tome je ljepota znanosti – demokratska je - smisao je u izlaganju ideja koje svi mogu potvrditi u bilo kakvim okolnostima. Rekao bih da je sve više znanstvenika koji su svjesni složenosti na području biologije koji su voljni reći kako je ono što se događa u nama samima uistinu tajanstveno.
Koja je veza između biljaka i šamanizma? Da li druge kulture-šamani koriste biljke kao medij za komuniciranje?
JEREMY:
stručnjak sam za starosjedilačku stvarnost na području Amazone. Nisam bio u Meksiku, Australiji, Maleziji, Africi niti mjestima gdje šamani rade na neke druge načine. Moje znanje o ostalim mjestima gdje se prakticiraju drukčiji oblici šamanizma dolazi iz knjiga i priča ljudi koju su bila na tim područjima. To nije izravno znanje. No istina je da sam se specijalizirao na mjestu koje je vjerojatno svjetsko središte za psihoaktivne biljke koje se upotrebljavaju u šamanizmu. Amazona je općenito svjetsko središte za biljke. Starosjedioci koji ondje žive tvrde da njihovo znanje o karakteristikama biljaka dolazi od rada s tim psihoaktivnim biljkama i oni ih smatraju učiteljima. Biljke poput ayahuasce i duhana povlašteni su načini uspostavljanje komunikacije s drugim bićima. Oni ayahuascu ne opisuju kao halucinogen već sredstvo za nadilaženje granice koja nas inče dijeli od drugih bića i u stanju transa nam dozvoljava komunikaciju s biljkama i životinjama kako bismo ih mogli razumjeti. Biljke su središtu amazonskog šamanizma. Možete ići i korak dalje u ovom shvaćanju i ozbiljno shvatiti što kažu i pitati: Radi čega biljke to rade? Pitate amazonske šamane zašto biljke ljudima daju sve te informacije o liječenju i ostalom. Šamani odgovaraju da su biljke starije od nas, ovdje su dulje. One su nam poput djeda i bake. Kada im se obratimo i pitamo za uslugu ili savjet, to je kao da unuci baku i djeda dolaze pitati za uslugu. Oni ne znaju reći ne. Biljke će nam rado pomoći. Šamani održavaju odnos s biljkama, jednako kao i osobama. Djedu i baki zahvaljujete – a kako zahvaljujete biljkama? Pjevate im. Tako kažu šamani. Duše biljaka, koje su i same povezane s melodijom, svaka vrsta biljke ima svoju melodiju i to je njezina bit. Da biste liječili nije vam čak potrebna biljka, ako znate njezinu melodiju. Melodija biljke dovoljna je kako bi izliječila. Takav pristup imaju šamani. Kada je znanje šamanu preneseno, on biljki zahvaljuje na način da joj otpjeva njezinu melodiju. Biljke nemaju glas kao mi, mogu emitirati melodiju, a mi je možemo primiti u promijenjenom stanju svijesti. Biljke vole čuti melodiju prenesenu glasom čovjeka u stvarnom vremenu. Vole čuti zvučne valove. Tako kažu šamani.
Post je objavljen 05.01.2008. u 19:45 sati.