U mojoj glavi je ludnica. Toliko je opterećena mislima da mi uzrokuje smetnje na ostalim organima, dijelovima tijela.
Ne, mene ne boli glava od razmišljanja, mene boli sad i želudac od nervoze i ne mogu jesti jer osjećam pritisak i gnjevnost u trbuhu.
Nije zbog muškaraca. Sad je razlog mojim psihičkim mučninama opravdan- proganjaju me misli o neostvarenim snovima, o tome znam li uopće koje su moje životne strasti, koliko mogućnosti zapravo mogu iskoristiti, koliko stvari sam napravila i koliko sam stvari mogla napraviti u životu. Evo i mene u pubertetu. Što ću sa svojom karijerom? Ima li moj bitak na ovom planetu smisla? Koja je moja uloga? Gdje se vidim za 10 godina? Samo pitanja na koja odgovore ne znam.
Budem svirala, budem pjevala, budem pisala, plesala, podučavala, putovala, analizirala, savjetovala i otkrivala sva čudesa ovog svijeta. Budem sve. Imam sto ruka, nogu ,glava i sto života. Sve ja budem, jednom.
Čime se ja zapravo bavim? Imam jednu aktivnost izvan onih obvezatnih. Što me zanima? Apsolutno sve (osim sporta u neku ruku).Kad ću ja krenuti sa ostvarivanjem svojih snova i mogu li ja to sve zaista?
Slabo mi je. Nemam snage ni za što.
Motivacija, come and find me! I need to express myself in some way.
Post je objavljen 05.01.2008. u 18:33 sati.