Prošao je i taj dan D, prošao je 25. studeni koji svojim imenom ne odaje baš nešto optimistično, već samo simbolično studeno, u duši posebno. Prošetali smo mnogi mimo tih izbora, mimoišli zamke božićnih komercijalnih blagdana, ušli u novu godinu, stariji, ozbiljniji, s nadom u novu vlast s novom Vladom sazdanom od novih ljudi iz nove generacije koji su neopterećeni mitom i korupcijom voljni svoj puk dovesti do većeg blagostanja nego je bilo za vrijeme prvoga predsjednika Tuđmana i posljednjeg premijera Sanadera.
Zaslužni za dosadašnje blagostanje odlaze u povijesnu ropotarnicu, ali većina u gliptoteku kako bi ih u nuždi mogli replicirati. Zlu ne trebalo. Možda ćemo požaliti za mnogim ministrima koje više nećemo moći gledati, a slušati ih i tako nismo mogli jer je audioprogram svih ministara preuzimao na sebe premijer. On jedino u sebe i može imati povjerenja pošto je svaki istup bilo kojega od njih bilo svršavalo stavljanjem ježa u njegove gaće. Izuzetak je jedino ministar unutarnjih poslova; on nije stigao staviti ježa, on mu je u gaće stavljao svrab.
Sada, nakon obilaska svih mogućih tržnica na kojima su se mogle naći političke ponude mješovitom robom, kada je sazdan monolitni zamašnjak za budućnost nacije s europskim pedigreom, svima nam je lakše. Svima nam je pao kamen sa srca, pak bi to kamenje trebalo postati temeljnim za građenje nove kule koja ne bi ljude, Hrvate, trebala razdvajati kao nekada babilonska, već bi u nju trebalo zazidati hrvatski jal za svagda.
Kada se riješimo hrvatskoga jala, opet će nam biti svejedno tko nas tlači; Ljubljana, Sofija, Strasbourg, Washington ili Mleci. Učit ćemo slovenski, bugarski i mađarski da možemo preko schengenske granice ući u Europu na europsko prvenstvo u nogometu, rukometu ili prodavati drogu, samokrese i maglu. I sve drugo, što je interesantno, prodat ćemo u ovm četverogodišnjem mandatu, a ostaviti samo uspomene na diktaturu proleterijata, Jasenovac, Bleiburg, Pakračku poljanu i ostale noćne mňre.
Sve u svemu, šezdeset posto birača izabralo je to što je izabralo. Demokratska pravila su takva kakva su. Sve je po pravilu službe što je potvrdio i naš predsjednik države koji je zadužen štititi ustav i zakone proizašle iz njega - i, ništa tu nije tragično do spoznaje da ću naredne četiri godine morati izbjegavati sve medije priopćavanja. Tako neću morati slušati bestidne izljeve jednoumlja da ovo društvo ništa ne može skrenuti s puta jedine državotvorne zajednice - HDZ-a, da nijedna afera ne može narušiti euroimidž ove države. Nijedna pljačka naroda, nijedno ubojstvo vanjskog lili unutarnjeg neprijatelja, nijedan vatrogasni nemar uz pogibiju desetak ljudi, ni jedna lovačka priča, ne može naštetiti ovoj naciji ako je sve to izvedeno u režiji najdraže nam zajednice - hrvatsko-demokratske.
Ne preostaje mi drugo nego krenuti u crkvu tražiti utjehu u vjeri u Boga. Pronaći svoj mir pod skutima dušebrižnika koji ne prodaju rog za svijeću, već svojim primjerima daju nadu da nije sve u materijalnom kapitalu, već u duhovnom; na sliku i priliku Vatikana, civilnih i vojnih ordinarijata, novih crkvenih zdanja za duhovni prihvat sve većeg broja beskućnika i sirotinje. Svećenstvu će puna usta biti karitativnih emocija za potrebite, ali se neće pri blagoslovu kuća, umjesto blagoslova vjernika, libiti uzeti kuvertu u kojoj je ta sirotinja stavila 100 ili 200 kuna za njihove putne troškove.
Post je objavljen 06.01.2008. u 07:00 sati.