Marketing
Najezda leteće gamadi
Kako počne prvi dan nove, tako kažu bapske priče, biti će vam cijela godina. Nadam se da su to ipak samo bapske priče jer ako tako nastavi svi ćemo podleći boleštinama vrtićkim raznim ili će biti mamurni cijele godine ili će nas opsjedati leteća bagra i pokriti nam kuću sitnim smeđim prahom.
Naravno, jedan od blizanaca uspio je odmah na novu, rano ujutro zakuriti poprilično u tom pravcu nastaviti do jučer poslijepodne. Što bi nam bilo lijepo i lako kad nam može biti ružno i komplicirano. Spavanje za dijetetićem je sve samo ne vesela aktivnost, posebno ako mališan kuri i ima specijalne želje. Koje su to pitate se. Vrlo jednostavno - flašicu s dudom. Taman smo ih se sretno i uspješno i kako smo naivno mislili, jednom zauvijek riješili, kad eto vraga. Naravno, izvukla sam tu nesretnu flašicu s dudom jer je ipak pojednostavila naljevanje raznim tekućinama siroto temperaturom izmučeno dijete. Sreća je sva što bratac baš nije puno inzistirao i što mu se dalo objasniti da je to samo za bolesnog bracu. Tako da čim malog prestane boliti grlo, glava i ustali dijelovi tijela, flašica ide ponovo na led, tj u zadnji kut ormara da se čuva za ovakve specijalne prilike.
A sad malo o groznom i užasnom naslovu.
Sve do nedavno kuću su nam opsjedale horde grahovog žiška, simpatičnih malih dlakavih bića koja su mi nakon nekog vremena zatrpala svu hranu svojim prisustvom, a ne samo grah kao što im i samo ime kaže da bi bilo pristojno od njih. Žiški su izlazili iz svih mogućih namirnica, pa čak i iz crnog papra u zrnu. Nisam ih se nikako mogla riješiti čak ni bacanjem svog rasutog tereta po kuhinji i ormara koji glumi smočnicu. Prosijavanje brašna prije upotrebe je bila redovna nužnost ako nisam željela jesti kruh sa mesom. Jest da meso nije neko ali nije baš ni fora, osim toga malo sam ipak gadljiva na pečene bube.
Dugo dugo su oni mene mučili i maltretirali svojim prisustvom. Svugdje ih je bilo, pa čak i u bambusovim podmetačima za tanjure, čistim i novim, dapače, još neraspakiranim. Ispod tanjura u ormarima, među čašama i u svim drugim kutevima kuhinje. Srećom nisu jako veliki i ne vide se iz aviona ali njihova prisutnost me polako dovodila do ludila. Žalila sam se i u dućanu gdje sam kupovala brašno ali oni su me samo sažalno gledali.
I tako smo se mi lovili po kuhinji i igrali skrivača dugo godina dok se nisu pojavili ko zna odakle - MOLJCI! . Nisam ih dirala jer ni oni nisu bili brojni i nije ih bio problem tu i tamo izbaciti iz kuće kad bi se pojavili. Međutim u jednom sam trenutku primjetila da su se po plafonu u kuhinji odnekud pojavili veliki bijeli crvi koji su gmizali u raznim pravcima, veličine oko centimetar i pol. Sreća je velika da imam dva skalara u akvariju koji su tu iznenadnu živu hranu objeperajski prihvatili. Sad čim se približim akvariju nastane sveopće pljeskanje i zijevanje i mahanje repom. Međutim saznanje da su mi se negdje ti isti moljci izlegli, a da ja pojma o tome nemam i da me ni u mojoj vlastitoj kući nisu zvali da proslavimo taj sretni čas, je u najmanju ruku tužno, pa sam se drznula ponašati se kao zla vila iz priče o Trnoružici, i ono što od mladunčadi polovim bacam ribama. Tako je zla vještica sinoć imala veliku hajku što na crve što na leteću marvu i desetkovala im redove. Nekako uopće nemam grižnju savjesti što sam potamanila sva ta živa bića. Nije li to grozno. Baš je. Ali isto tako je grozno kad djeci idem kuhati griz na mlijeku pa mi u mlijeko upadne paučina sa larvama moljaca, e nema ništa gnjusnije od toga. Fuj!
Slika je sa jezera tj. bivše šoderice. Jedan jedini dan kad je nakon 15 dana zasjalo sunce na injem okovan svijet, čarolija je bila prekrasna ali je trajala samo do podneva kad je sunce sve otopilo. Slike iz lova na patke to isto jutro slijede...
Post je objavljen 05.01.2008. u 11:37 sati.