Ne tako davno, živjela je djevojka sigurna u sebe i svoje snove. Voljela je život i smijeh ljudi. Svako loše iskustvo učinilo ju je jačom, svaki poraz bio je njezina pobjeda. Bila je sretna..
Dani su postajali mračniji, srce je ispunila tmina. Plakala je mrzeći suze. Svaka noć postala je patnja. Sjedeći u svojoj sobi pitala se gdje je nestala ona nekoć sretna djevojka, njezina sreća, živost, ljepota života. Snaga i odlučnost. Ustrajnost i pouzdanost.
Da, govorim o sebi. Što se dogodilo s mojim životom..? Želim opet biti ona stara cura. Divili su se mom osmijehu i lakoći koju zračim, pogledu na svijet i neopterećenoj duši.
Feniks se uvijek ponovno rodi, izdigne iz pepela. Možda feniksi ne postoje, ali ja koračam ovom planetom i ne želim gledati život kako prolazi..
Neću dozvoliti da me nesreća gazi, niti da bol preuzme moje srce. Toliko volim život da ne mogu dopustiti da nestane. Jutros je sunčeva zraka pogladila moj obraz. Nakon toliko oblačnih dana. Stoga sam ponovno s vama, bolja i jača. Kao i uvijek, s osmijehom na licu.
"Pokušaj ostaviti ovaj život malo boljim nego što si ga našao, pa kad dođe tvoj red za umiranje, možeš umrijeti sretan uz osjećanje da nisi potratio svoje vrijeme, već učinio najbolje što si mogao."
Post je objavljen 05.01.2008. u 00:14 sati.