Sjedila sam kraj prozora i gledala u daljinu. Osjetila sam da se bliži puni mjesec.
Noćas neću moći spavati.
Kako bih i mogla kad znam kroz kakve muke noćas on prolazi?
Moj tata je vukodlak. Ja nisam, ne brinite. Svakoga punog mjeseca moji mama i tata odu nekud. Jednostavno odu. Istinu sam saznala kada je stigao poziv u Hogwartsa.
Valjda su smatrali da je bolje da saznam od njih nego od nekih drugih ljudi.
Moja mama je animagus, pretvara se u vučicu i odlazi s mojim ocem daleko od ljudi, da bude uz njega dok on proživljava bolnu transformaciju. To je ljubav. I ja bih željela nekoga dana iskusiti nešto takvo...
Ja sam jedino dijete. Nisam bila planirana i bili su u strahu da se ne rodim kao vukodlak. Ali nisam. Imala sam sreće, pretpostavljam. Mama i tata nisu htjeli ponovno riskirati. Ja sam i više no što su se nadali da će ikada imati... Ali nisu me razmazili. Čvrsto su odlučili da to neće učiniti. Pričala mi je nedavno o tome mama.
Ne znam, možda zbog toga što mi je tata vukodlak osjećam tu nekakvu povezanost s mjesecom. Oduvijek sam više voljela noć od dana, iako više volim svijetlo od tame. Mjesec mi je pretpostavljam kao neki zaštitnik od mraka, saveznik u tami...
U Hrvatskoj nema mnogo vještica i čarobnjaka. Prilično malo. I zato ja nisam znala da sam vještica do svoje desete godine. Živjeli smo normalnim, bezjačkim životom, i nisu mi rekli za čarobnjački svijet. Ali kao da sam oduvijek znala za njega. Zanimljivo, zar ne? Uvijek mi se činilo da ima nešto više... Istina, bila sam još klinka...
Zato jer u Hrvatskoj nema puno čarobnjaka, nema ni čarobnjačke škole. Svi mi idemo u Hogwarts, kupujemo u Zakutnoj ulici. Neki idu i u Durmstrang a neki u Beauxbatons. Ovisi. Nešto slično ni ne postoji u Hrvatskoj. Jednostavno nema potrebe za to.
Sve više volim Englesku i Hogwarts. Postao je kao moj drugi dom... Zbog prijatelja koje ne vidim inače pod praznicima. Sve mi je to snažno priraslo k srcu.
Kako i nebi?
Svi bezjaci koje znamo, čuli su onu priču o jako, jako pametnoj Brigiti, koja pohađa jedan od najcjenjenijih internata u Velikoj Britaniji. Pa to nije ni toliko daleko od istine. Hogwarts je zbilja cijenjen. A ono o jako, jako pametnoj meni...ne znam baš, al dobro, nisam glupa, pretpostavljam.
Ja sam neobična pojava. Imam jako blijedu put, neki bi rekli da uopće ne izlazim van, na sunce. Imam jako kovrčavu, prije bi reč kuštravu, smeđu kosu. Od tate sam naslijedila neke neobične plavo-zelene oči. Ponekad izgledaju posve plavo ili posve zeleno, ali obično su negdje između. Sve u svemu, neka čudna boja. I šta još mogu otkriti o sebi...
Imam mačkicu. Zove se Piksi. Jako je lijepa, predivna je. Inače jako volim mačke. Pasa se bojim. Kada sam bila mala, jako mala, napao me jedan ogroman njemački ovčar. Brzo su me spasili, ali ja se nikada nisam mogla riješiti straha. I danas se ukočim kada vidim psa. Ali puno me manje strah ako je netko sa mnom.
Ali mačke volim. I animagus mi je mačka. Baš lijepa, posve crna.
No vratimo se mi na Piksi. Nju su mi kupili mama i tata prvi puta kada smo išli kupovati u Zakutnu ulicu. Ja i mama smo krenule po pelerine, a tata je nekamo otišao.
- Brzo ću se vratiti. -
I kada se vratio u rukama je držao preslatko malo mačence, tigrastog uzorka na krznu. Zavoljela sam ju čim sam ju ugledala. Ne sjećam se zašto sam ju nazvala Piksi. Obično se ne mogu sjetiti ničega kad trebam imenovati nešto. Mašta stane kao .... ma ne znam... kao pokretna traka kad završi radno vrijeme.
Koja usporedba.