Ovih se dana puno priča o novogodišnjim odlukama....pa eto i na
TV-u kažu da neki neslužbeni rezultati pokazuju kako otprilike 83% ljudi ne ispuni obećanja koja daju sebi nešto prije ili poslije božićnih ili novogodišnjih blagdana.
A postoji li nešto važnije od čovjekove riječi, obećanja?
Kad nešto općenito obećamo npr. bit ću dobar, popraviti ću se, lako se oko toga opravdavati, sve je to previše općenito pa se možemo izmotavati i opravdavati koliko hoćemo. Ali i točno određena i definirana obećanja ne održimo i brzo ih zaboravljamo.
Pa kakvi smo mi to ljudi? Ne svi, ali većina, kako kažu rezultati.
Znači li to da se u većinu nas ne može imati povjerenja, da nas okolina olako odbacuje u stilu "ma, taj nikad ne napravi ono što kaže", "ostavit će te na cjedilu" i sl. Ali, u tom slučaju ne odbacuje nas samo okolina, i sami sebe počinjemo doživljavati kao nepouzdane osobe.
Možda je lakše održati riječ danu nekom drugom, a ne samom sebi, jer ipak ne želimo da se o nama priča da smo prevrtljivi, lažljivi…..I ja više volim imati posla s ljudima u koje vjerujem i na koje se mogu osloniti.
Ma koliko nam se obećanje činilo malim i beznačajnim, treba ga održati i treba se potruditi biti osoba od povjerenja. I zbog drugih, ali najviše zbog sebe.
Zato mi se čini da bi ove godine bilo dovoljno odlučiti "što obećam, to ću i napraviti".
Bez varanja.
Sa srećom.
Post je objavljen 06.01.2008. u 08:34 sati.