Sklepao sam jednu serenadu, onako… ni sam ne znam zašto… pa da to moj zaljubljeni brat otpjeva svojoj maloj vjeverici ako želi… Još ako me izabere za kuma? A novaca „imam“… Komotno mi možeš zašiti džepove, pa tri dana neću ni primijetiti… Eto tolko! Biće to prvi put da kum baci dječici novčiće pred Crkvom, pa onda krene da se i on s njima otima…
„Da od silnih briga Bog posustane…
Pa me zamoli… Da ga odmenim?
Ne bi bilo lepo da mu, dok ne ustane…
Svet na bolje promenim…“
Dare se oduvijek morao nagovarati da zapjeva, i to je bilo jedino što je brinulo Lazovića? Znao je da će ga lako naučiti riječi, melodiju još lakše, ali se pribojavao da na njegov prijedlog može samo zavrtjeti glavom, i ušutjeti, kao što se već tisuću puta dogodilo… Uspavanku koju je njegov brat Bobi posudio od Balaša i uvježbao sa svircima „ni sam ne znajući zašto“, odvela je Daretov bariton u tajanstvene donje odaje intonacije, i, možda baš zato, ta „otpjevana recitacija molitve“, propuštena kroz nepogrešive filtere tišine, i obogaćena efektima ponoći, zazvučala je u toj svojoj prvoj i posljednjoj izvedbi kako nikad više ne bi, pa sve da je neko od jedine trojice koja su je znala ikad i prelomio da je ponovno otpjeva…
Post je objavljen 04.01.2008. u 15:25 sati.