Cackati uho kljucem od mercedesa i razmetljivo cascavati dangube u gostionici bili su znakom uspjeha u selu u kojem sam odrastao.Solidan svapski stroj parkiran pred vratima i lijencine koje za tvoj novac piju unutra covjeka su cinili boljim i pametnijim,slobodnim da pjeva,vice,cak grdi i vrijedja druge ili-ovo prije svega-zamorno propovijeda o tome kako je u Njemackoj,brajo moj,sve pod konac,od salame do prometne signalizacije,pa il`se pokloni,il`se ukloni.U gostionici o Bozicu,Uskrsu ili Velikoj Gospi,odslusao sam bezbroj takvih prica i bezbroj seminara o vjecnoj temi kako ishoditi njemacku radnu dozvolu.U takvim prigodama svak bi sutio i slusao pa makar ga teme i ne zanimale,kako je vec pristojno sutjeti kada govori onaj sto ti je platio gemist.
U svemu ovome najzanimljiviji je taj hranidbeni-ili bi mozda ispravnije bilo kazati pojidbeni-lanac izmedju onih sto su castili i onih koji su bivali casceni.Jer,oni sto su dosli iz bijeloga svijeta i velikodusno vadili sveznjeve tvrde valute,kvalitetnih novcanica koje nisu trunule od inflacije,zapravo su i sami nekoc bili u onoj drugoj kategoriji,
nikogovici koji su cekali da se pojavi netko pa da ih ponudi casom vina.Tako je bilo sve dok se jednoga dana nisu postidjeli da im drugi placaju racune u birtiji,ili im se jednostavno vise nije dalo slusati zenina zvocanja kako su nesposobni,pa bi i oni,stazama gastarbajterske revolucije,otperjali preko granice.I onda-sada dolazi najljepsi dio price-kada bi se bivsi seoski besposlicar i niskoristi napokon tamo negdje u Svabiji smjestio i zaposlio,
stao lijepo zaradjivati i sa suzom u oku glacati i preslagivati novcanice kao djevojka miraz,sve sto je zelio s tim parama napraviti jest da se ponovo nadje u krcmi u svome selu pa da svim onim jadnicima sto su ostali u domaji,i Mati,i Stipi,i Juri i Anti plati koliko mogu popit,pa da im onda svima skupa odrzi jednu vatrenu prodiku o tome kako je u Njemackoj,brajo moj,sve pod konac,od salame do prometne signalizacije,pa il`se pokloni,il`se ukloni.
Zvuci besmisleno?Besmisleno je i bilo.Jer,ako bolje pogledamo,sto je ostalo od nebrojenih gastarbajterskih pustolovina u nekoliko desetljeca ovoga fenomena medju Hrvatima?Smijesne rijeci,kao sto su GETRIBA,
GEDORA,CVIKCANGE,BORMASINE I SASIJA,mnostvo nerazumno golemih kuca po nasoj Zagori i ruzinave olupine automobila na poljima zaraslim u korov i dracu.I nista vise.Danas,kada se granice visokorazvijenih zemalja sve cesce zatvaraju za dosljake iz pasivnih krajeva Evrope,kada se sretni ksenofobicno zacahuruju pred nesretnima,kada,na posljetku,mozemo obznaniti da je ova pojava blazeno preminula u Gospodinu i napraviti konacni skor koliko nam je ona dobra donijela,mozemo se samo uzasnuti koliko je to sve bilo besmisleno.
Zorom se uzverati na skelu i sve do mraka rintati slusajuci kako se njemacki poslovodja izdire na tebe,a navecer snaps,pivo i pevaljka u zavicajnom klubu,suha hrana i vlazne barake,sav taj jad gastarbajtere cini nalik Indijancima kojima je bijeli covjek prodao vatrenu vodu.Prepadnuti nerazumljivim neonskim natpisima iznad sirokih ulica,oni nikada nisu postali dijelom zajednice u kojoj su se zatekli,za mnoge od njih jedini intimniji kontakt s domorocima bio je placeni sat s gospodjicom s BANHOFA.Pocesto,naravno,njima nije bilo ni dano da postanu bliski sa svojim domacinima:getoizirani u svojim neuvjetnim radnickim naseljima,oni su bili dozivljavani kao mracni Treci svijet,
nedostojniji od najbjednijeg medju Nijemcima.Znamo,uostalom,kako Nijemci znaju biti iskljucivi kada to hoce.No,
cak i unatoc tomu,one vrijednosti o kojima su nasijenci zaneseno pricali u krcmama u svome selu,ta zadivljujuca germanska disciplina,red i rad,sve to oni su samo vidjeli i pokorili se,ali nikada dozivjeli iznutra,sazivjeli se s tom promisljenom prirodom koja je,nakon svakoga izgubljenoga rata,nevjerojatnom brzinom osovljavala zemlju na noge.
I sada,kada mozemo povuci crtu,bez imalo krzmanja mozemo kazati-nasi su tu utakmicu u gostima izgubili.Gdje si bio-nigdje,sto si radio-nista!Gastarbajterski novac,sve te krvavo stecene marke,nestale su u bljesku varljive raskosi,u ruznim,nikada dovrsenim kucama,vrlo se rijetko oplodio,a da i ne govorimo koliko je malo od toga ulozeno u obrazovanje.Djeca gastarbajtera,oni klinci s kojima sam odrastao,a koje pamtim po vojnickim vjetrovkama s crno-crveno-zutom zastavicom na rukavu,koji su me velikodusno castili zetonima za fliper i na tjelesni dolazili u novcijatim dresovima BAYERNA iz Munchena,s lijepim koznim balunima koje sam i sam nabijao,
danas su u istoj onoj situaciji u kojoj su bili njihovi ocevi sredinom sezdesetih.I oni sami mogu biti tek gastarbajteri,
samo sto je njima sada ta mogucnost uskracena.Bolno ih je vidjeti kako mracno sute u kutu gostionice,uvrijedjeni kao da im je napravljena nekakva golema nepravda.U cijelom selu ne mozes naci dva jamca za kredit pa da ga okrenes naglavce.
A vise od svega rastuzuje vas kada vidite umirovljenoga gastarbajtera.Ti krepki muskarci koje ja iz djetinjstva pamtim kao fizionomije iz narodnih pjesama,junaci koji su dizali Njemacku iz rusevina sada su sami napola rusevine,prerano ostarjeli i klimavi.Desetljeca kulucenja zavrsila su vrlo nelijepom starosti s baustelskom kostoboljom,probave unistene pastetama.Tek su njihovi mercedesi ostali dobro uscuvani,i to mi se doima kao vrhunac cinizma:to da su ti solidni svapski strojevi prakticno neunistivi.
(Ante Tomic-"SMOTRA FOLKLORA")
Post je objavljen 04.01.2008. u 13:03 sati.