Prilikom stupanja u brak kaže se:"....voljeti i poštovati do kraja života....". Ne bih ja o "voljeti" ovaj put, ali "poštovati" je vrlo važan pojam, ako mene pitate.
Možemo li poštovati osobu koja se pred nama ponizila i za ljubav molila? Jer, ima ljudi koji ne prihvaćaju prekid, koji su u stanju napraviti sve da im se voljena osoba vrati. Kažu da ne mogu zamisliti život bez njene ljubavi.....i u stanju su napraviti sve, moliti, prijetiti, ponižavati se, sve dok voljena osoba ne popusti. I onda su sretni. Jesu li?
Ne znam što je to što ljude tjera da se ponižavaju. Zašto ne poštuju sami sebe? Zašto pristaju na mrvice ljubavi? Kakav je to život u kojem jedna strana uvijek plazi i nikad nije sigurna u partnerovu ljubav?
Ne, priča nije iz mog života! Ja ne bih mogla živjeti sa osobom koju ne poštujem. A još manje koja ne poštuje mene! I ne govorim ovdje o "oprosti, pogriješio(la) sam". To je sastavni dio života. Neophodan. Nego o bekonačnom "molim te". Mislim da postoji granica.
UPDATE
Nešto mi se dogodilo sa dizajnom Boje su poludile, naslovi su plavi (drečavi).... Nitko nije dirao orginalni dizajn.....buuuuu....ovo mi je ružno!!!! A Buntovnik upravo otišao van.... Dok to ne riješim, čitajte me sa sunčanim naočalama......
Post je objavljen 04.01.2008. u 10:12 sati.