Central Park mi je doslovno pred vratima. Ni pedeset metara od ulaza u YMCA. Pa je danas, s obzirom da sam ponovno prespavao skoro čitavo jutro, najpametnije «počistiti» pred ulazom. Central Park je ime dobio zbog svog položaja u središtu Manhattana iako kad je građen 1858. godine, nalazio se na samoj periferiji tada naseljenog dijela otoka. Površine od oko 340 hektara danas je jedan od najljepših i najpoznatijih svjetskih parkova. Ima li uopće američkog filma čija se radnja odvija u New Yorku, a da se dio filma ne snima u Central Parku ili barem jedanput ne spomene ovaj park? Meni trenutno na pamet pada «Sam u kući» (ubijte me, ali ne znam više koji nastavak, mislim da je drugi) kada klinac Macaulay Culkin zabunom sam dospije u New York za blagdane i u Central Parku nailazi na beskućnika koji hrani golubove... A koliko li se puta na malim ekranima pojavilo ono klizalište u Central Parku? Mali milijun puta... I to klizalište je upravo jedno od mjesta na koje sasvim slučajno nailazim. Istina, imam vodič u rukama (zapravo dva vodiča), ali odlučio sam danas se malo nasumice prošetati parkom. I prvo na što nailazim – klizalište! Doduše teško ga je promašiti. Ne zato jer je veliko (očekivao sam da će biti puno veće, filmovi rade čuda), nego zato jer se rijeka ljudi slijeva samo prema jednom jedinom mjestu – klizalištu. Neki dolaze klizati, drugi samo promatrati nekoliko minuta, ostali fotografirati... Otkad je Donald Trump preuzeo i preuredio ovo klizalište, postalo je popularnije nego ikad prije.
Zamišljam kako park mora izgleda u proljeće i ljeto kad su grane, trenutno potpuno gole, prekrivene mnoštvom zelenih listova. Zatim cvijeće... Mora biti prekrasno. Nije da se žalim na zimsko izdanje parka. I zimi park izgleda lijepo: u šetnji svako malo nailaziš na neko umjetno jezero s mostićima, zatim uvijek nezaobilazna slika Amerike - ulični prodavači hot doga (koje i ja isprobavam i moram reći da nisu nimalo loši, kako su neki govorili), po uređenim stazama trčkaraju Njujorčanke i Njujorčani željni izgubiti koji kilu (iako svi ovi koji trče izgledaju savršeno, a onih pretilih koji bi trebali trčati, nema), ostali šeću s djecom u kolicima ili psima (naravno bez kolica), savršeno uštimani ulični svirači na gitarama, saksofonima... Čak sam čuo i nekoliko hrvatskih riječi jer u New Yorku ipak živi i hrvatska emigracija. Užitak je šetati se Central Parkom. Šteta što naš Maksimir nije centralnije smješten jer da bi se čovjek iz nekog zagrebačkog zapadnog kvarta dogegao do Maksimira, treba mu čitava vječnost. I više od vječnosti ako potrefi odlazak u park u vrijeme rush houra. A Zrinjevac je lijep, ali minijaturan...
Na izlazu iz Central Parka, na drugoj strani od mog hotela, čeka me čuveni Metropolitan (ne opera, već muzej/galerija) ili kako Njujorčani skraćeno ga nazivaju the Met (Mets je bejzbolska ekipa pa treba pripaziti da se izostaviti S jer bi u protivnom mogao završiti na bejzbolskom stadionu na drugom kraju grada). Ulaz za studente 10 dolara. Metropolitan je jedan od najvećih svjetskih muzeja, u rangu s Britanskim muzejem u Londonu ili Louvreom u Parizu. Osnovan 1870. godine od strane američkih umjetnika i filantropa sa željom da jedna američka institucija umjetnosti bude rival onim europskima, Metropolitan danas broji preko 2 milijuna predmeta iz čitavog svijeta i 5000 godina svjetske kulture. Koliko je to puno predmeta, svjedoči i činjenica da, unatoč veličini same zgrade muzeja (koja se iz godine u godinu nadograđuje), veći dio od tih 2 milijuna predmeta nikad ni ne bude izložen u nekoj od dvorana Meta. Prvi dodir s ovim «must see» muzejem je vjerna rekonstrukcija jedne palače iz Firence, a slijedi umjetnost Španjolske. Fotografije preskačem i već odmah uskačem u skulpture Rodina te slike Rembrandta, Moneta, Maneta, Degasa, Picassa... Posebno me se dojmio dio posvećen bliskoistočnim umjetnostima, od Cipra, Izraela, Jordana i Sirije do Mezopotamije. Sjećam se kad sam u srednjoj školi na satovima umjetnosti (ili možda povijesti, hmm) učio o kipu Gudee te njegova sina Ur-Ningirsa, mezopotamskih vladara iz 2150.-2100. godine prije Krista. Sada ih imam pred očima i, da želim, mogao bih ih dotaknuti (ali onda bi vjerovatno na mene pojurila horda ljutitih stričeka iz osiguranja). Reljefi iz Perzepolisa koje sam toliko puta vidio na slikama u raznim knjigama. Malo je potrajalo dok sam našao egipatsku umjetnost, ali isplatilo se jer je egipatski dio jedan od boljih dijelova Metropolitana (iako loših i dosadnih u ovom muzeju nema, postoji samo dobar i bolji). Posjetiteljima je čak omogućen ulaz u pravi egipatski hram s pravim pravcatim hijeroglifima. A tek odmor u pravom kineskom vrtu u kojem se odmarala i gospoda iz vremena Ming dinastije? Metroplitan je jedno čudo. Zanimljivo što sve novac može napraviti. Vodič predlaže i bizantsku umjetnost s vjerskim freskama, raspelima i drugim (uglavnom vjerskim) predmetima Bizantskog Carstva te rekonstrukcije bogato ukrašenih (čitaj, kičastih) soba pariških palača (u prirodnoj veličini). Na trenutak čovjek može zaboraviti da je u Americi i prebaciti se u Versailles. To je i bit ovog muzeja da svjetska umjetnost bude dostupna i onima koji ne mogu putovati i vidjeti sve uživo. Jedina zamjerka je poprilična nepreglednost i nepostojanje predložene rute kretanja pa si jedan trenutak u Firenci 14. i 15. stoljeća, onda na fotografijama 19. i 20. stoljeća, pa na slikama 17., 18. i 19. stoljeća, onda u Mezopotamiji itd itd. Skačeš iz jednog vremenskog perioda u drugi pa se vraćaš ponovno u prvi. Svaka prostorija ima nekoliko ulaza i izlaza pa se na kraju i izgubiš.
Dan završavam u visinama. Točnije, na vrhu Empire State Buildinga, s 381 metrom visine i 102 kata najviše građevine u New Yorku. Empire State Building, vjerovatno najpoznatiji njujorški neboder, izgrađen je 1931. godine kao najviša građevina u New Yorku i čitavom svijetu. Godine 1970. tu su titulu preuzeli neboderi blizanci World Trade Centera, ali nažalost nakon njihova rušenja prije šest godina, Empire je ponovno postao najvišom građevinom New Yorka. Jedan od najvažnijih simbola New Yorka, Empire je dosad primio preko 120 milijuna posjetitelja. A da bi se došlo do vidikovca na 86. katu, potrebno je puno vremena i još više strpljenja. Ulaznicu od 21 dolara kupio sam online jer ću navodno na taj način izbjeći gužve, ali to se pokazalo potpuno nepotrebnim potezom jer gužve na ulazu u Empire State Building naravno da postoje i nitko ih ne može izbjeći. Ni sam ne znam koliko je redova. Prvi je na ulici i samo za ulaz u predvorje nebodera. Drugi je u predvorju za ulaz na prvi kat gdje se nalaze blagajna i sigurnosna kontrola. Treći red je za kupnju ulaznica i sigurnosnu kontrolu (oni koji imaju ulaznicu već kupljenu unaprijed, preskaču jedan dio tog reda, ali puževim koracima tako da se zapravo ništa ne dobije na vremenu). Četvrti red je za ulaz u lift koji vozi na 80. kat, a peti bi trebao biti za drugi lift od 80. do 86. kata. Ovaj posljednji odlučujem preskočiti i radije se, s još nekolicinom mlađih avanturista, pentram po protupožarnim stubama šest katova jer nakon gotovo dva sata čekanja po raznim redovima, više nemam snage. Što li sve nisam napravio ne bih li stigao na vrh Empire State Buildinga! A s vrha fenomenalan pogled na osvjetljeni velegrad od 8.2 milijuna stanovnika. Najveći grad Sjedinjenih Američkih Država i jedan od najvećih na svijetu. A gore, puše li ga puše! Dok je dolje u gradu veoma ugodno, čak bih se usudio reći proljetna temperatura, ovdje se svi povijamo poput grančica na povjetarcu. Jer za razliku od Hancocka u Chicagu gdje je vidikovac 95% zatvorenog tipa i sve se gleda kroz staklo, 86. kat Empire State Buildinga (naravno s izuzetkom suvenirnice) je potpuno otvorena tipa. Pokušajte vi na ovom vjetru i hladnoći držati mirno fotoaparat kako bi uspjele noćne snimke! Nemoguća misija! Vidljivost je savršena, ali kako nema nikakvih tabela ili putokaza, teško je za orijentirati se. A nakon gotovo dva sata u redovima i 15-tak minuta na 86. katu, istim putem preko protupožarnih stuba i lifta vraćam se polako u hotel. Na toplo...
JOŠ MALO FOTOGRAFIJA NEW YORKA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:48 sati.