Danas je točno godina dana da ja nisam vidijela tetku! Da je nema! Da ju je ubio! Kako vrijeme brzo ide. Nisam se ni okrenula, a već je godina proletila!
Bili smo na groblju. Nemogu biti dugo kraj njenog groba. Najviše 3 minute. Nemam osjećaj da je to njen grob. Kao da stojim bez veze tamo. I sad čujem njen smijeh, kao da je još uvijek tu, samnom. Ima dana kada bi dala svoj život samo za to da je zagrlim, da je čujem, da je poljubim! Nemogu ni opisati kako mi je teško zbog toga što je nema, što je nikad više neću vidjeti. I onda ljudi koje volim, ljudi koje sad trebam više nego ikad i koje želim kraj sebe, neprimjećuju da ja patim. Samo mi otežavaju stvari. Htjela bi kad bi me netko zagrlio i pustio da kažem sve, sve što me muči. A ja to nemogu! Zašto ju je morao ubiti? Bila je tako mlada, željna života i zabave. Njen osmijeh je uvijek djelovao na mene. Djelovao je tako, da kada bi mi se nasmijala, zaboravila bi na sve probleme. A moje rožice više nema, nema je da mi se nasmije i da zajedno zaboravimo na sve! SVi žele da sve njene stvari uzmemo ja i moja Seka. To je jako teško. Ima stvari koje nikad nikom nije htjela dati, a ja ih sad imam. Osjećam se tako odvratno zbog toga! Znam da bi i ona htjela da sve njeno dobijemo nas dvije, a ja se bojim uzeti bilo šta njeno. Imam dvije majice i nešto nakita. Jednostavno, bojim se! Tako sam jako tužna zbog svega! A neznam šta da napravim da budem sretna. Kad pokušam napraviti nešto za svoju sreću, obično sve upropastim. Neznam, bojim se da će me svaki put netko povrijediti. Jer uvijek me netko povrijedi. Rzmišljam i o tome kako i ja sa svojim čudnim ponašanje povrijeđujem druge. Kako drugi pate zbog mene...
....ponekad želim da sam samo lutka, koju si voleo dok nije pukla, kad slomiš je neplače....
Post je objavljen 03.01.2008. u 17:21 sati.