Pregled posta

Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici

Jučer se negdje oko devetke izvalih pred tv i stadoh vrtjeti po svojim obožavanim Discovery kanalima. Kad odjednom skužih da je taman neki dokumentarac o planinarima. Gadan snijeg, gadna visina, pokušavam skužiti o čemu se radi iz spike. O pa to je Mount Everest, nije trebalo dugo da skužiš, još pomislih šteta da nisam gledala od početka... Naravno, pustih daljinski iz ruke i krenuh pažljivo pratiti što se događa. No, ono što je uslijedilo duboko me uznemirilo. Ovakav dokumentarac mislim da nikad nisam gledala.


Sve samo da se obori rekord - Inglisova priča

Prvo što me šokiralo jest da sam, nakon izbečenih očiju i duboke nevjerice, skužila da je jedan od planinara - invalid! I to ne bilo kakav invalid, već čovjek koji ima amputirane obje noge! Pred samim su vrhom, Camp 4, on s dvije proteze ide gore. On želi ući u knjigu rekorda. Kao prvi čovjek bez nogu koji je osvojio Everest. Jel to ludost ili hrabrost?




Moram priznati da sam se u sekundi duboko uznemirila. Jedni će reći svaka mu čast, treba imati petlje doći do gore, on promovira sve invalide i daje im nadu, sve se može kad se hoće, heroj! Drugi će se zgroziti i reći kakva bolesna ambicioznost, jel jedan Mount Everest vrijedan da je po spuštanju dolje izgubio sve jagodice prstiju i tri centimetra više od obje već amputirane noge, jel se spuštanjem zove da su ga određeni dio spusta njih desetak morali nositi jer drukčije nije išlo. Stavili ga u neku noseću konstrukciju na leđima pa ga nosili kao dijete dolje. To je to, ha?

Pa, dobro jel' to normalno!? Za vašu informaciju, Iglis je noge izgubio 1982. godine kad ih je u nekoj pećinskoj zabiti zahvatila žestoka snježna mećava. Zbog stravičnih ozeblina on i kolega izgubili su obje noge. Trinaest dana bili su zatočeni u ledenoj pećini pokušavajući osvojiti najviši vrh Novog Zelenda i to je uzelo svoj danak. Moram priznati prilično uznemirena tim invalidom, njegovom životnom pričom i ovakvim nenoramalnim ambicijama (čovjek kod kuće ima ženu i troje djece), odjednom je u dokumentarcu uslijedila scena koja me totalno uznemirila. No, prvo par riječi o planini...


(autor: Kerem Barut)


Mount Everest - groblje na najvišoj nadmorskoj visini

Mount Everest (8,848 m) je najviša planina na svijetu mjerena od razine mora. Do kraja 2006. godine bilo je oko 3,050 uspona od strane 2,062 penjača. U 2007. godine uspona je bilo oko 630. Prvi osvajači Mount Everesta službeno su bili Hillary i šerpa Tenzing koji su se do gore popeli sa, za danas, primitivnom opremom za penanje i bez fiksirane užadi prije pola stoljeća! Nevjerojatno! Bio je to prvi uspješni uspon i spust, iako je i prije njih bilo pokušaja osvajanja, ali - neuspješnih.

Do danas je tamo svoje kosti ostavilo oko 200 planinara. Većina njih ostavljena je tamo da umre. Neki su ostali bez (boca) kisika, druge su pokupile lavine, treći su umrli od ozeblina, strahovitih vjetrova i zime, četvrti od visinske bolesti, peti od svega toga pomalo (Zamislite, tamo nema gromova, hajde, bar ste od nečeg sigurni!) Više od 80% nesreća na Mount Everestu događa se prilikom spusta.

Iznad 8,000 metara imate samo trećinu potrebnog kisika. Ima onih koji tvrde da je korištenje kisika "ne-sportski dodatak", neki su išli gore bez kisika "na pošten način", no, to je jedna druga tema. Drugi prigovaraju da te boce kisika itekako narušavaju ekološku ravnotežu planine. Everest je na preko 8,800 m, pa ako znate da avionom letite na 10,000 m, onda znate dokle su osvajači Everesta došli. Helikopter ne može doći na tu visinu i te vjetrove, a sve je gotovo pa okomito i sklisko! Inače, navodno je neki pilot Didier Delsalle 2005. godine uspio spustiti posebni helikopter na vrh Everesta, no, nema svjedoka.


Leševi bez grobova

Poanta je da je uklanjanje leševa na tim visinama i u područjima oko vrha Mount Everesta iznimno opasan i zahtjevan zadatak. Treba 10-20 ljudi da bi se iz one tzv. Death zone spustilo dolje čovjeka koji ne može sam hodati ili je mrtav.

Najveća tragedija dogodila se u svibnju 1996. kad je poginulo čak osam ljudi blizu samog vrha zbog žestoke snježne oluje. Dva tijela nikad nisu nađena. Jedan od problema bio je i taj što je taj dan bilo jako puno planinara koji su išli prema vrhu i dolje pa se na nekim ključnim mjestima stvorila gužva, što je usporilo planinarenje. Te je godine najviše ljudi poginulo osvajajući vrh - njih čak 15 pa je 1996. godina proglašena najsmrtonosnijom u povijesti penjanja.

Šerpe, lokalni ljudi koji su najviše adaptirani na penjanje po Mount Everestu i za lovu nose opremu gore i natrag, uglavnom znaju gdje je koji leš i ta mjesta izbjegavaju kad idu do vrha i nazad. Naime, nerijetko na putu do gore imate prilike vidjeti okolo ostatke leševa nesretnih kolega-planinara. Danas je tehnologija toliko napredovala da ako imate dovoljno love gotovo da svaki prosječni planinar uz šerpe, sreću s vremenom i uz super opremu može doći do gore. Cijene uspona idu i do 25,000 dolara po usobi (komercijalizacija Mount Everesta je posebna tema). No, problemi nastaju kad se treba spustiti.

Ne mogu razumjeti glad za slavom i bolesnu ambiciju da se izloži vlastiti život vrlo realnoj životnoj opasnosti kako bi se ušlo u povijest. Užasan rizik. Ali da li stradanje takvih ljudi treba u nama izazvati emocije tuge? Ili sa mnom nešto nije u redu ako uz tu tugu zbog ludosti, osjećam i ljutnju: da kako su mogli tako nešto preriskantno napraviti i sebi i svojim bližnjima?! Kakva visoka cijena! Osvajati prirodu iz čistog častohlepja, slijepe ambicije, zbog tog da bi se ušlo u nekakve knjige rekorda, a da u isto vrijeme možete svjesno zaviti svoje obitelji i prijatelje u crno? Meni to nije normalno. Ugroziti možete ne samo svoj život, već na takvim putešestvijama i život svojih kolega u ekspediciji.

Koja je to sreća kad se vratite s Mount Everesta, ostanete bez svih prstiju na rukama i nogama i još morate bit sretni da ste ostali živi? Što kad se vratite dolje i nikad se više ne oporavite od psihičkih i fizičkih trauma koji ste proživjeli na planini? Ne možete se više baviti poslom od kojeg ste živjeli? Ostanete invalidi do kraja života? Ali, eto, možete se pohvaliti kako ste jedan od 2,000 koji su bili gore i uspjeli se vratiti dolje. Pa, meni je to suludo! Kakva je to stravično jaka želja u tebi da ti je život ništa, ako ne osvojiš najviši vrh na svijetu? I tek kad ga osvojiš, makar i po cijenu teške invalidnosti, onda si ispunjen? Kad budeš kasnije bio u kolicima ili kad si ne možeš nasjeći kruh jer nemaš prste, onda ćeš samo odmahnut rukom i reći "ah, nije to ništa što sam sad invalid, nisu bitne ni moje noćne more, ali jaaa sam bio na vrrrrhu vrrrrhova!". Mo'š misliti. Da netko može bit toliko odlučan, pun pustolovne strasti, tašt i opsjednut nečim da je spreman sve staviti na kocku, ne znam... valjda sam preracionalne za ovakve izazove... I kad samo pomislim kroz kakve traume puštaju njihove familije da prolaze! Što mislite kako je roditeljam, suprugama, djeci, kad čekaju hoće li se sin, muž ili otac vratiti? Sebično, ne?


Uspon prema vrhu Everesta

Sad da se vratimo na ono što me uznemirilo u sinoćnjem dokumentarcu na Discoveryju. Toliko da ja to više nisam mogla gledati, što mi se dugo nije dogodilo. Sjela sam iznervirana za komp, međutim, tema me toliko potresla da sam krenula čitati o tom događaju po netu. Jutros sam se probudila i odlučila o tome napisati post.




Naime, vratimo se na tu ekspediciju iz svibnja 2006. godine u kojoj je, između ostalog, bio i taj invalid s amputirane obje noge, Mark Inglis. Kad se penjete na Mount Everest imate dva glavna puta - sjeverni i južni. Sjeverni je duži, ali su oba jednako zahtjevna. No, iako su ovi naši išli "sjevernom rutom", južna je bolje pokrivena u slučaju da se nešto dogodi. Bolje je organizirana pomoć u slučaju nevolja. Iako, južna strana je opasnija zbog pucanja leda. A i ta je južna ruta i skuplja. Iglisova ekspedicija s ekipom Discovery Channela išli su, dakle, sjevernim putem. Svi osim penjača ostaju negdje oko kampa III i prate ih nekim vrhunskim kamerama kako se penju. Base camp je negdje na 5000 m, a svaka sljedeća baza je svakih pola kilometra do kilometar. Oko 7,900 m ulazite u Death zone. U predzadnjoj bazi čekate dva do maksimalno tri dana da vidite jel vrijeme dozvoljava da idete skroz do gore. Neki dođu do te prezadnje baze i onda zbog lošeg vremena moraju pred samim vrhom odustati. Na ovoj slici možete vidjeti dva glavna uspona na vrh, sjeverni i južni.

Do vrha imate još 10-12 sati. Morate krenuti čim ranije i na vrhu nikad ne možete biti duže od 30 min. Odmah morate nazad jer vas hvata mrak. U smrtnoj zoni, gdje je iznimno teško hodati zbog manjka kisika (većina nosi boce), užasne opasnosti da se poskliznete, sve je smrznuto, stijene su kao staklo, jedan krivi korak i gotovi ste. Svaki dio tijela koji je izložen vanjskom zraku ima realne opasnosti da će završiti u ozeblinama i da se s tim dijelom tijela možete pozdraviti. Užasan ljudski napor. Inače, u tim kampovima i pri usponu morate bit krajnje oprezni, jer, pazit sad, dosta se krade oprema.



I sad vidite u tom dokumentarcu (Everest: Beyond the Limit), penje se taj Iglis s tim protezama gore, jako stenje, mučno za gledati i odjednom, zove organizatora ekipe koji je u campu niže da mu ŠOKIRAN kaže kako je uz put naišao na nekog čovjeka kako leži u nesvjesti u snijegu. Ja sad to gledam i ne vjerujem. Što se ovo događa. Pa, ne sjećam se da sam ikad vidjela dokumentarac u kojem su prikazali stvarne scene umiranja neke osobe! Kaže njemu organizator cijelog puta "ne možemo ništa učiniti, idi dalje, nemaš vremena, penji se na vrh, ne možeš mu pomoći i zato idi dalje". Hladno, bešćutno? Invalid kaže da će mu probati dati kisika, no, ovaj sjedi u snijegu s prekriženim nogama, uopće ne registrira ništa oko sebe. Nije mrtav, ali kao da je... Par je ekspedicija taj dan prošlo pokraj njega. Kasnije su tvrdili da ga nisu vidjeli, neki da su ga vidjeli, ali su mislili da je mrtav, većina je mislila da mu nema pomoći. Neki su se samo pomolili i krenuli dalje.


Stravična priča o kontroverznoj smrti Davida Sharpa

Pomoći mu ne možete, stalno je ponavljao taj organizator, a kamera Discoveryja sve snima. Svi spuštene glave, užasna nelagoda. Pričaju da bi trebalo 20 ljudi da riskiraju svoje živote kako bi ga spustili s te visine na visinu gdje bi mu se moglo nekako pomoći. Nalaže očito vidno potresenom Iglisu da ga pusti i krene dalje, nema se vremena, ugrožava svoj život ako ostane s ovim umirućim. Sve je meni jasno, ali ostaviti čovjeka da umire u snijegu, halo? Halo!! Nisu mu mogli utvrditi identitet. Organizator je rekao "pa napustila ga je vlastita ekspedicija". Ajme. Pa šta sad to znači? Ako su ga oni ostavili da ga i svi drugi moraju? Kasnije se utvrdilo da se taj tip odlučio na suludu stvar - ići taj zadnji dio puta sam! Bolesno! Taj je dan pokraj njega prošlo, procjenjuje se, 40 ljudi. On je i dalje davao znake života. No, svi su grabili prema vrhu ili se čim brže spuštali dolje i pravdali se pred sobom i drugima - pomoći mu nije bilo, pomoći mu nije bilo. Kasnije su uzete izjave od nekoliko njih iz raznih ekspedicija i tu se digla prilična prašina jer su izjave o njegovom stanju bile prilično različite. Pa su se onda tih 40 ljudi pravdalo kako se zbog manjka kisika nisu mogli sjetiti svih detalja. No, svi su se složili da mu nije bilo pomoći. Samo je ekspedicija s Discoveryjem taj susret s polumrtvim Sharpom i snimila kamerom... taj trenutak kad ga otkrivaju i skuže da je živ... strava...

Što da čovjek sad tu misli? Zar je jedan jebeni vrh važniji od čovjekovog života? Zar se u ovakvim slučajevima gubi (planinarska) etika!? Sumnjam da bi itko od pravih i starijih planinara ikad ostavio prijatelja-planinara u nevolji u planini! Pa, kud idu ove nove tendencije ponašanja čak i u ovakvim ekstremnim uvjetima?

Kasnije je utvrđeno da se radi o Britancu Davidu Sharpu, koji je umro gore ispod vrha Mount Everesta na 8,600 m pred svima njima u 34 godini života. Svoju slijepu ambiciju platio je glavom. Diplomirao je strojarstvo. Ovo mu je bio treći pokušaj uspona na vrh. I koja je to tvrdoglavost samo! Treća sreća, ha? Naime, zna se da on JESTE bio na vrhu, ali je totalno iscrpljen umro prilikom spuštanja. Eto ti bolesne ambicioznosti! Samo da dođemo u knjigu rekorda! Koji elitizam! Jel to za prijezir ili za divljenje?

Inače, bilo je u povijesti osvajanja Everesta da su njih četvorica odustali od vrha kako bi pomogli umirućem na kojeg su slučajno naišli. Australski penjač Lincol Hall nađen je živ 2006. godine živ, iako je dan prije proglašen mrtvim od strane svojih kolega penjača. Pronašlo ga je četvero planinara Dan Mazur, Andrew Brash, Myles Osborne i šerpa Jangbu koji su se odrekli odlaska na vrh kako bi pomogli Hallu da se spusti. U međuvremenu, stiglo je 11 šerpa kako bi ga spustilo. Hall se kasnije u CIJELOSTI oporavio. I, zamislite, bio je na višoj visini od Sharpa i spašen je! Na doljnjoj slici možete vidjeti gdje je nađen Sharp, a odakle su spasili Halla.





Zar ne bi bilo moralno da se ljudi educiraju i opreme za slučajeve da netko od njih strada kad se ide na ovakve luđačke uspone? Pa zar nije prvo i osnovno kod planinarenja da moraš pomoći svima kojima je pomoć potrebna, koji su stradali u planini? Znam da se vrti ogromna lova na takvim ekspedicijama i da su svi pod pritiskom doći čim prije do vrha Everesta, ali kud to svijet ide da se ostavlja umirućeg? Većina ih je na Everestu sad-i-više-nikad, platili su masno put, riskiraju svoj život i ne pada im, očito, na pamet da im osvajanje vrha ugrozi spašavanje nekog "nesretnika" i/ili "slabića".

Planinari koji su prošli pokraj Sharpa kažu da je stravično izgledao. Ozebline su mu deformirale ruke do neprepoznatljivosti, na noge više nije mogao stati zbog ozeblina. Bio je u nesvjesti. Stravičan prizor na -30 stupnjeva! I na "samo" sat vremena udaljenosti od kampa i sigurnosti.

Mjesto gdje su našli umirućeg.




Kad se tim ljudi koje je snimao Discovery vratio u sigurnost kampa ljudi su bili u šoku. Neki su plakali. Rečenicu iz naslova ovog posla rekao je jedan od ekipe snimatelja: "Zar se ovdje dolazi umirati?" Vjerojatno je to bila mješavina tuge zbog čovjeka, jer znali su da su i oni mogli bit na njegovom mjestu i tako ostavljeni da crknu od bijele smrti, ali i sreće što su preživjeli. No, šta ti vrijedi taj uspon, kad ćeš se svaki put kad se sjetiš Mount Everesta sjetiti smrznutog i ostavljenog Sharpa! Koje prokletstvo! Da će se tvoj uspon uvijek vezati uz kontroverzne i (ne)moralnost jedne tragične smrti. Ljuta sam na sve njih! Da, svako se brine sam za sebe u ovakvim ekstremnim uvjetima, ali gdje je lojalnost i osjećaj za pomoć drugom ljudskom biću? Gdje je tu neki kodeks časti, kad već nema zakonskih propisa?

Ne možeš ljudima zabranjivati da idu osvajati ovakve vrhove i uskratiti im te želje. Ali, molim vas, onda meni ostavite pravo da imam ozbiljne negativne emocije prema takvim putovanjima.


David Sharp na jednoj od prijašnjih ekspedicija.




Invalid Inglis je kasnije izjavio da je na toj visini od 8,000 m teško da sam sebe održiš na životu, a kamoli da pomogneš drugom da preživi. Da Sharp jednostavno nije imao šanse. Nije imao više kisika, ni pravilne rukavice i kapu i još neke važne dijelove opreme. Navodno je bio napola obučen kad ga je našao. Teško je od gore vući dolje nekog tko je polupokretan, a kamoli tko je još i u nesvjesti. Ne znam... eto... ljuta sam, ne razumijem ih... Stvarno nemoralna tragedija puna kontroverzi i pitanja. Pa, nije valjda planinarenje SAMO osvajanje vrhova?

Majka Davida Sharpa, Linda, rekla je da nikog ne osuđuje, da je svatko sam odgovoran za sebe u takvim okolnostima. Dostavili su joj dio Davidovih stvari, a ostale su, na njihovu molbu, podijelili lokalnim šerpama. Da stvar bude gora, kad Sharp nije uspio drugi put da dosegne vrh Mount Everesta zakleo se da nikad više neće doći na Himalaje. I ipak je došao. Njegovo tijelo i dalje leži nedaleko te rute.

Eh, da, da ne zaboravim. I ova je ekspedicija oborila neke rekorde. Katsusuke Yanagisawa, umirovljeni profesor iz srednje škole u središnjem Japanu, najstariji je čovjek koji se ikad popeo na Mount Everest. Imao je tada 71 godinu. Popeo se i sišao bez ikakvih zdravstvenih problema, osim grlobolje. Eto, čestitam. Stvarno da se naježiš.


Rasprave i kontroverze oko ovoga zasigurno će se nastaviti.

P.S. Evo sam našla nešto na Jubitou na ovu temu.





Post je objavljen 03.01.2008. u 12:47 sati.