Marketing
A way to the lands where as a hero I stand…
Zinula sam u čudu. ''Molim? Vi znate tko je ubio Thomasa?!''
''Da, gospođice... Znam.'' Ton kojim je McNeil govorio ostavljao je dojam razboritosti i smirenosti, ali me nije spriječio da primjetim nijansu zabrinutosti koja se prolomila na njegovom izboranom licu. ''Thomasa Holopainena je ubila Barbara Wieners.''
''Što...?'' Htjela sam vrisnuti, ali je sa mojih usana potekao samo tihi, gotovo nečujni šapat. Njegove su riječi i dalje odzvanjale u pozadini mojih misli, kao da su imale za zadatak da me natjeraju da povjerujem u njih. No nisam mogla. A Amanda je očito dijelila moje mišljenje. ''To je nemoguće!'', rekla je, nakon nekoliko predugih trenutaka tišine koji bijahu ispunjeni samo tupim gledanjem u pod. McNeil sućutno promotri mene i moju sestru, kao da se cijela ova priča mnogo tiče nas dvije – a činjenica da je doista tako postajala je sve teža i teža za prihvatiti. ''Bojim se da je ipak moguće, gospođice'', reče naposlijetku. Sada mu se u glasu nazirala i blaga panika. Okrenuo se i zaustavio pogled na otvorenom prozoru, započinjući priču. Bila je to jedna od onih uvertira u nešto iznenađujuće, nešto značajno i, u konačnici, nešto što bi moglo razriješiti bar djelić misterija koje su ove godine nastale u Blackgraveu. ''Barbara je jedna od Sluga Pakla koje su Tarja i Ralph odabrali da u njihovo ime nadgledaju Gravestone, pa samim tim i Blackgrave i... vas. A, kao što znate, prije nekoliko mjeseci joj se pridružio i njezin stari prijatelj, Thomas Holopainen. No učinio je nešto što nikako nije smio. Zaljubio se u vas, gospođice Maggie.'' Tu skrenu pogled na mene. Osjetila sam kako me podilaze trnci nelagode, te samo slegnuh ramenima. McNeil nastavi. ''Bio je na rubu priznanja cijele istine, ali prije no što je vam je uspio izdati Barbarine planove, ona ga je ubila. I ostatak priče već znate...'' Glasno je otpuhnuo, namještajući naočale debelih okvira na svoj prćasti nos.
''Ne znamo. Kako se priča završava?'', upita Amanda nestrpljivo. Zvučala je više ljutito nego uplašeno. ''Što Barbara zapravo smjera? Ne vjerujem da nas samo želi nadgledati, zar ne? I što Tarja i Ralph hoće od nas?!'' Nikad ranije ju nisam vidjela takvu. Nikad ranije nisam vidjela toliku uznemirenost u njezinim zjenicama. Nervozno je stiskala šake. Za tren mi se učinilo da joj i usnice podrhtavaju, ali nisam mogla biti sigurna. Ni u što više nisam bila sigurna, zapravo. I činilo se da nisam bila jedina. McNeil slegnu ramenima. ''Volio bih znati, gospođice. Volio bih, ali ne znam. Nitko ne zna. Nitko osim Barbare i, naravno, Tarje, Ralpha i njihovih kćeri.'' Izraz lica mu se naglo izmijenio. Ne znam da li je u pitanju bila istinska odlučnost ili samo dobro prekriveni strah. ''Ali sam zato siguran da se sprema rat. Krvavi rat. Rat u kojemu će samo jedna strana izaći kao pobjednik. Rat kakav čarobnjački svijet još nije vidio.''
Zaokrenula sam očima. Nisam mogla trpiti njegova mudrovanja ni trenutka dulje. Nisam, jer sam znala kako će se sve završiti. Izaći ću iz njegovog kabineta još zbunjenija nego što sam bila na početku, a odgovori na pitanja će se činiti sve daljim i nedostižnijim... Nije mi to trebalo. Ne ponovno. Nisam si to htjela dopustiti. Zato sam samo kimnula glavom u znak razumijevanja i, vukući Amandu za ruku, šutke napustila McNeilov zamračeni kabinet.
***
Sjedila sam u kožnom crnom naslonjaču do Amande, oslonjena leđima na jastuke. Bile smo skupa sa onima koje sam u nekim prilikama nazivala prijateljima, iako su bili samo još jedni od naših mnogobrojnih sljedbenika. Stajali su na prašnjavom crnom tepihu, formirajući krug oko nas. Za nekoga tko nas je često promatrao sa strane (a takvih je bilo mnogo, ako smijem primijetiti), bio je to sasvim običan prizor. Ali za nas, za nas koji smo možda bili spremni pogledati istini na oči, situacija je bila drugačija. Mnogo drugačija. U svakom pogledu. ''Ovdje će biti žestokih nevolja'', zaključio je Draco, nakon što sam im ispričala cijelu priču. Nervozno se šetkao oko naslonjača, prolazeći rukom kroz svoju plavu kosu. Kimnula sam glavom, složivši se s njim. ''I? Što mislite, što nam je činiti?'', upitah u konačnici. ''Mislim da ne možemo učiniti mnogo toga'', rekla je Diana zamišljeno. Iako sam znala da je u pravu, iskrivila sam lice u grimasu zbog tih njezinih riječi.
''Moram vam nešto priznati'', javi se Chloe iznenada. Svi pogledasmo u nju. ''Maggie, Amanda... ja...ovaj, cijelo vrijeme sam znala što se dešava. Znala sam da je Thomas bio Barbarin suradnik, znala sam da skupa nešto kuhaju, a nedavno sam i doznala da su Tarja i Ralph ponovno ustali. Pomagala sam McKornerici i Lexy da razotkriju Barbaru.'' Izgledala je kao da joj je veliki kamen pao sa srca kad su te riječi prešle preko njezinih usana. Zaustavila je svoj pogled pun iščekivanja na mojim zjenicama. Nakon nekoliko trenutaka koji su prošli dok su mi se u glavi lagano slagale sve kockice, nasmiješih se. Ali ne zato što sam razumjela razloge zbog kojih je šutjela, nego samo zato što sam znala da će mi njezina saznanja biti od koristi i da bih trebala odložiti trenutak u kojem ću se obračunati s njom. I znam, sebična sam. Okrutna sam. U svemu gledam vlastitu korist. Zla sam. Znam da sam doista onakva kakvom me smatraju. Znam, i to mi se sviđa. ''I pretpostavljala sam da je nešto slično u pitanju'', rekoh na kraju. ''U redu je.''
Rubovi usana joj za tren poletješe prema obrazima – kao i uvijek kad je na pameti imala neku ideju. ''Razgovarala sam s McNeilom. Obavijestio je sve profesore što se dešava, tako da je vrlo vjerojatno da će se uskoro riješiti Barbare.''
''Molim?!'', siknu Amanda. ''Ali to je suludo! Neće biti dobro da ona napusti Blackgrave. Ovako ju bar možemo držati na oku!''
Chloe se nasmijala. ''Ne, ne mislim na tu vrstu 'rješavanja.' Žele ju ubiti. I mislim da će to učiniti jako brzo, za vrijeme trajanja Turnira'', saopćila nam je. Razmislila sam o njezinim riječima i toj ideji koja mi je zazvučala jako pametno i domišljato. Htjela sam reći da na moju podršku mogu računati u svakom trenutku, ali me je Lella pretekla. ''Sviđa mi se to'', rekla je krotko. ''A kad već govorimo o Turniru, predstavnici ostale tri škole samo što nisu stigli. Mislim da bi bilo bolje da siđemo u Blagovaonicu.''
***
Ta je hladna svibanjska večer po mnogo čemu bila posebna. Bila je to večer u kojoj je škola Blackgrave, kao domaćin Turnira Podzemlja, trebala dočekati predstavnike ostale tri škole koje učestvuju na istom. Večer koju sam čekala već tjednima. Večer koja je svojom zanosnom čarolijom doprinijela da svi zaborave na stare brige i uživaju u svemu što je ona donosila. A donijela je mnogo toga – mnogo više nego što sam očekivala. Da sam još uvijek bila sposobna za to, možda bih se nasmiješila. Sve je bilo, valjda, vrijedno toga – počevši od samog izgleda i ugođaja koji je vladao u Blagovaonici. Imali biste osjećaj kao da lebdite između kamenih nadgrobnih ploča zaraslih u korijenje, dok se po vašem tijelu koje drhti od ugodne jeze slijevaju zamišljene kapljice kiše. Sve je bilo toliko realistično da sam ga gotovo mogla osjetiti. Polutamu su razbijale čestice svjetlosti sa vrhova mirisnih svijeća koje su bile poredane po stolovima prepunim različitih vrsta hrane. A profesorski stol su krasili veliki blještavi kristali u obliku zmaja, slijepog miša i škorpije – u obliku zaštitnih znakova sva tri doma. Barbara je sjedila u svom raskošnom naslonjaču, smiješeći se svojim pobjedonosnim osmijehom. Lice joj je izgledalo zagonetno i opako pod svjetlošću svijeća. U kutu prostorije bio je postavljen tamni crni klavir za kojim je sjedila profesorica Johansson. Barbara je sačekala da učenici prestanu sa povicima oduševljenja i šaputanjima koje su razmjenjivali na svakom koraku, a potom je dala znak da je došlo vrijeme za himnu Blackgravea. Svi smo se ustali, a Johanssonica je majstorski zasvirala već dobro poznatu melodiju. Otvorila sam usta i zapjevala skupa sa ostalim učenicima.
''A way to the lands where as a hero I stand
The path where beauty met the best
Elvenpath
It's the honesty of these worlds
Ruled by magic and mighty swords
That makes my soul long for the past
Elvenpath.''
Uslijedila je kratka pauza ispunjena očaravajućom melodijom.
''It's not the end, not the kingdom come
It is the journey that matters, the distant wanderer
Call of the wild
In me forever and ever and ever forever
Wanderlust.''
Slijedeću sam pauzu iskoristila da uzmem malo zraka, kako bih mogla nastaviti s pjevanjem. Bilo mi je pomalo neugodno budući da sam se neprestano prisjećala razgovora sa McNeilom o osnivačima škole. Ali upravo zato sam se trudila pjevati što glasnije i dostojanstvenije – kako bih sakrila svoju... pa, priznajem, bila je to slabost.
''I would die for the love of merimaid
Her seduction, beauty and scorn
Welcome to the end of your life
Hail the Oceanborn!''
Čim su utihnuli i posljednji taktovi pjesme, svi smo se sjeli natrag na svoja mjesta. Barbara je udarila žličicom o svoju kristalnu čašu do vrha napunjenu crnim vinom. Nisam vidjela smisao u tom njezinom potezu, jer su svi pogledi ionako bili prikovani za nju, u iščekivanju. Znali smo da je došlo vrijeme da se upoznamo sa našim gostima iz Tourniqueta, Sleepwalkera i Tristanie. ''Iz ledenih šuma Finske dolazi predstavnik škole Tourniquet, Julius Nevalainen, u pratnji ravnateljice Natasche Kakko i svojih navijača. Molim vas, sve ih pozdravite pljeskom.'' Zamahnula je rukom ka visokim vratima koja se tada lagano otvoriše i unutra sigurnim korakom stupi žena srednjih godina odjevena u crnu haljinu sa izvezenim logom Tourniqueta. Lice joj je bilo bijelo kao snijeg. Isticale su se samo oči uokvirene jakom crnom olovkom, čineći da izgleda gotovo zastrašujuće. Bila je to Natascha Kakko. Ravnateljica. A iza nje je, pomalo stidljivo, koračao dečko odjeven u klasičnom heavy metal stilu, sa istim onim logom na majici. Julius Nevalainen, očito. Usne su mu se raširile u lagani smiješak kad smo svi zapljeskali u znak dobrodošlice. Ili čega već... Nisam bila sigurna. Natascha i Barbara su se srdačno rukovale, dok je onih dvadesetak učenika što su došli u pratnji zauzimalo mjesta za stolovima. Julius i još dvojica njegovih prijatelja su se sjeli za naš stol, stol Elvenpatha. ''Bok'', rekao je Julius, sjednuvši se kraj mene. Pružio mi je ruku. ''Julius Nevalainen, ali radije me zovi Jukka.'' Imao je pomalo neobičan naglasak, ali je svejedno djelovao simpatično. Nasmiješila sam se, prihvativši njegovu ruku. ''Bok. Ja sam Margaret Riddle'', predstavila sam se.
''Margaret Riddle?'', ponovi on. Za tren mi se učinilo da u njegovim očima, pored iznenađenja i nevjerice, vidim i malo straha. Kimnula sam glavom. Pribravši se, zaustio je da nešto kaže, ali sam ga prekinula. ''U redu je. Vjeruj mi, naviknuta sam na takve reakcije'', rekoh, započinjući razgovor. Dok smo pričali o Turniru i zadacima koji će biti stavljeni pred nas, Barbara je najavljivala dolazak predstavnika Tristanie. Budući da je Tristania ženska škola crne magije u Austriji, nisam se iznenadila vidjevši grupu djevojaka kao ulazi kroz vrata, predvođena Frankom Rogallom, ravnateljem, i predstavnicom, Dementiom den Adel. Tek što su se djevojke smjestile za stol Wanderlusta ispraćene još jednim glasnim pljeskom, Barbara je rekla nekoliko riječi o školi Sleepwalker. Ubrzo nam se pridružio ravnatelj te poznate španjolske škole, Neven Lepir, skupa sa Carlosom Santamarinom i njegovim navijačima. Već odavno sam prestala pratiti svečanost, tako da ne mogu sa sigurnošću reći što se dalje dešavalo. Sve se činilo kao u nekom košmaru, nekoj neostvarenoj iluziji – gotovo ničega nisam bila svjesna. Nisam bila svjesna kakav se izazov stavlja pred mene. Nisam bila svjesna što me čeka. Bila sam isuviše zaokupljena čokoladnim kolačima da bih se zamajavala pričama o svemu tome, o sutrašnjem balu i zvaničnom početku Turnira koji je slijedio odmah nakon toga.
***
Čim je večera završila, uputila sam se ka svojoj spavaonici. Umor me je svladao ranije nego obično. Ili sam samo željela pobjeći od svega na ovakav način? Ne znam. Činilo mi se kao da sve lagano gubi smisao, a to mi se nikako nije sviđalo. Uzdahnuvši, otvorila sam vrata. Zaškripala su, otkrivajući prostoriju niskih zidova u kojoj je vladao mrkli mrak. Ne obazirući se na taj užasni zvuk, skinula sam pelerinu i nemarno ju prebacila preko drvene stolice. Ili sam bar to pokušala. Bilo je toliko mračno da nisam vidjela ni prst pred nosom. ''Lumos!'', prošaputala sam, zamahnuvši štapićem kroz zrak kojim se širio jak miris dogorjelih svijeća. Blage iskre svjetlosti razbiše mrak, ali ne i tu čudnu nelagodu koju sam osjećala u grudima. Okrenula sam se kako bih dohvatila četku za kosu sa police, ali sam ga tada ugledala kako stoji oslonjen na dovratak. Zaustavio je svoj nježni pogled na meni. Ugrizla sam se za usnicu, suzdržavajući se od vriska. ''Nemoguće...'', promrmljala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. ''Thomas?''
Nastavit će se...
P.S. Prvo jedna ogromna isprika zbog dugog zapostavljanja ove priče, ali reći ću samo jedno; stvaralačka blokada. Još mi se nije vratila inspiracija, ali morala sam nešto napisati, pa makar to bio i nekvalitetan post poput ovog.
Post je objavljen 03.01.2008. u 10:29 sati.