Europska nepoznanica
Objektivno i subjektivno
Daniel De Leon arhitekt je socijalističkog društva.
Kao takav će nedvojbeno uči u historiju kao rijetki marksistički stvaralac. U cijeloj našoj 20.stoljetnoj Europi jedini je to naslućivao Lenjin.
De Leonova osoba nije za sve to jedno samo. Ima nas koji od njega crpe dalekosežnije društvene stečevine duhovnih dimenzija.
U toku ovih praznih, prazničkih dana božićno pre natrpanih stomaka,posvetivši se tom čovjeku, prilazi se hrani sa osjećajem gađenja, dijeleći skromni dnevni obrok sa sjenicama, koje ga spravom očekuju na prozorskom pragu; žaleći pri tom što ga se ne može dijeliti efikasno sa nekim gladnim djetetom ovog svijeta.
De Leon stoga nije tek puko šablonizirani deleonizam.
Nešto više, što pobuđuje svakodnevne spoznaje i proširenja evolutivne misli usmjerene prema budućem Čovjeku.
De Leon je revolucionarni moralist koji prkosno stoji nad svim pohabanim moralnostima postojećeg klasnog društva.
Rođen u Venecuveli 1852. Potomak dobrostojećeg liječnika preselio se u SAD, te na studije po Europi. Kao profesor newyorškog univerziteta zatiče se kraj prozora sa grupom kolega koji prate uličnu povorku radnika u štrajku sa grubim komentarima. Odlučna reagiranja u obrani radnika donose mu kraj profesure.
De Leon postaje osnivač Socijalističke Radničke Partije Amerike (SLP of America) i njen čelni teoretičar 1890. godine sve do rane smrti 1914, godine.
Dva su objektivna, i možda podjednako subjektivna društvena hira značajnih dimenzija, zbog čega taj velikan znanstvenog socijalizma ostaje neprisutan na europskom tlu čitavim 2o. stoljećem.
Ma da je De Leon pri kraju 19. stoljeća odlučno preporučivao radničkom pokretu Amerike da se ugleda na europskog , „ čiji predvodnici se dobro napajaju na zdencu nauke prije nego što krenu škrabati šarlatanije po radničkim mozgovima, kao što se to upravo događao ovdje u Americi.“
Ubrzo shvaća da je slična pojava već dobro metastazirala Europom, ( Kautsky, socijaldemokratske nove tendencije).
Paralelno time, u ondašnjem SRP-u se dolazi sve više do uvjerenja da je upravo američki kontinent jedino pogodno tlo za buduću socijalističku revoluciju.
Nastaje tako De Leonovo teoretsko djelo o Socijalističkom Industrijskom Unionu, (SIU), koje ga uvrštava u sam vrh marksističkih stvaralaca. Po riječima John Reeda koji je posjećivao Rusiju u njenim turbulentnim danima Oktobarske revolucije: „ Lenjin sa velikom pažnjom prati De Leonove radove, te dolazi sve više do uvjerenja da će i Rusija trebati uvesti slično upravljanje ekonomijom, koji se tamo uskoro i pojavljuju kao Sovjeti. Lenjin se preporučio Reedu, prilikom njegovog ponovnog dolaska , da mu donese više De Leonovih djela, spomenuvši da ih veže i osobno poznanstvo prilikom jednog zasjedanja, ( ili kongresa ? ) u Stuttgardtu.
De Leon je, nakon čestih poraza radnika u štrajkovima, dugo razmišljao o razlozima toga, i došao do uvjerenja da radnička klasa,prije nego što uopće krene u konfrontacije sa kapitalistima, morala bi biti ujedinjena ne samo u vlastitoj političkoj partiji već, paralelno i u svojim radničkim unionima,
( sindikatima). Nakon što je ustanovio Ahilovu petu već u postojećim strukovnih unionima, to jest da oni i ne predstavljaju uopće neko radničko jedinstvo, naprotiv, sam ih radnički predstavnik često prodaje kapitalističkoj klasi za par škuda, time da se svaki štrajk ogranići tek na jednu struku. Dok metalci štrajkuju, tekstilci škabuju, dok tekstilci škabuju metalci im se smiju.
Da vidimo što je to SIU ( Socijalistički Industrijski Union),kojeg buržujsko društvo, uz svesrdnu pomoć reformskih snaga klasnih ideologa, i ljevičarskih skorojevića svih boja, već jedno stoljeće uspijeva izolirati velom paučine, prašine pred očima radničke klase.
SIU teoretska je tvorevina SLP of America, ( Socijalističke Radničke Partije Amerike) i njenog autora Daniela De Leona.
Dok je !WW, (Industrijski Radnici Svijeta) poput jednog broda koji bi trebao zaploviti svim internacionalnim vodama. U njihovim glavnim lukama ukrcati radništvo svih struka, svih nacija, zaposlene i nezaposlene, žensko i muško, kao i svih rasnih boja, koji bi trebali tvoriti jedan veliki Union, (Sindikat)
Radnici se više ne bi mogli činiti nemoćnim zatečenim tek u jednom strukovnom dvorištu, u nacionalnom toru, u vjerskoj katedrali ovozemaljskog beznađa.
SIU bi bio, takoreći jedno krilo društvene ptice, ekonomsko, dok bi drugo predstavljalo njegova politička partija.
Kad jedan radnik biva obespravljen od strane poslodavca, svi se drugi osjećaju povrijeđenima, u tvorničkim halama, školskim zbornicama, kancelarijama, transportnim poduzećima, trgovačkim mrežama, i svim drugim granama privrede direktne ili indirektne proizvodnje. SIU će tada poduzeti odgovarajuće mjere, koje uključuju, prema potrebi i generalni štrajk. U tom slučaju za pretpostaviti da će jedan dio sitne buržoazije odmah preći na stranu štrajka. Ostao bi onaj njen krupni dio, ne brojno, već po imovnom stanju, i koji poteže sve konce svoje Države, birokratske, pravne i obrambene, i koje on isključivo uzdržava na obrani vlastitih interesa kao kapitalističke klase u cjelini.
Hoće li on tada dati telegrafski nalog nekom svom pomahnitalom generalu, koji se dosađuje po kockarnicama i kućama javnog razvrata.Ili onom drugome generalu koji to još nije, i koji se tek sprema obijajući svjetske draguljarnice, stiče fizičku i duhovnu kondiciju u nekoj Legiji svjetskih protuha.
Hoće i neće.
Mi ćemo ovdje, poznavajući porijeklo njegove osvajačke, pardon, domovinske naravi, veoma lako zaključiti da hoće.
Generali se tada dižu iz svojih izluženih brloga, postrojavaju pred strateško ratničkim kartama, te donose odluku za koju su jedino i osposobljeni: Rat za čast i obranu domovine. Ne štedjeti municiju ni sredstva zlostavljanja unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. U ime nacije, u ime domovine i naše vjere, neka žubore potoci ljudske krvi.
Kod nas na Balkanu, oni koji bi iza toga ostali na vlastitim nogama, služile bi im da nastave svoj miran hod preko potoka ljudske krvi.
Oni pak, koji su se pravovremeno organizirali u SIU, u kapitalističkim razvijenim zemljama, i u kojima bi vjerojatno isto tako uslijedio jedan sličan nalog za napad, istovremeno bi dobili i drugi nalog kojim SID objavljuje generalni štrajk čitave zemlje.
Što se događa nakon toga, ostaje za vidjeti, za doživjeti i iskusiti jednu pojavu na djelu jedne od dosad neviđenih društvenih snaga, koja poput hurikanskih vihora nosi sve pred sobom.
Vlakovi koji prevoze tenkove na njihove strategijske položaje bili bi blokirani. Transportni radnici spriječili bi sve vrste ratničkih snabdijevanja.
Dali bi tada generali, zajedno sa svojim buržujskim naredbodavcima sami uprasvljali cjelokupnom ratnom mašinerijom, potezali topovske konopce, ukrcavali napalm i uranijumske bombe na super zvučne mlažnjake ?
Svaki prosječan um zaključiti će da neće.
Naprotiv, velike vojskovođe krenut će glavom za petama u potragu neke pješčane uvale gdje mogu sakriti u pijesak vlastitu glavu ljudskog bezličija.
SIU nagovještaj je novog društvenog bauka globalnih razmjera, sazdanog na prosvijećenim interesima jedinke kao izrabljene klase u cjelini, koja će svojom glasovnicom proglasiti republiku rada, i kraj klasnog društva za sva vremena.
Pretpostavka SIU koja se bazira na zahtjevima jednog vremena, tim je značajnija, što se bitno razlikuje od svih dosad tragičnih posljedica barikadnih ustanaka, vođenim nepripremljenim vodstvom, nesvjesnog i neorganiziranog radništva ponijetog stihijskim idealizmom, nasuprot svom klasnom protivniku koji raspolaže cjelokupnom vojnom silom, namijenjenoj isključivo protiv njega samog.
SIU je možda i neka prethodnica revolucionarne pomirbe civiliziranog čovjeka sa svojom prošlošću klasnog nasilja i Dostojevskovog uzvika:
„ Ni jedna revolucija svijeta ne zaslužuje suzu jednog dijeteta.“
No da se vratimo na početak teme.
Američki radnički pokret znatno se širi i jača početkom 20. stoljeća, i paralelno sa sve većim krizama koje zahvaćaju kapitalističku Ameriku.
De Leon jedanko stvara , govori i piše, uređuje partijski dnevni list Daily People, (današnji the People),i vodi poslove partije sve do kraja života.
Jedan od rijetkih oratora kojim je čovječanstvo bilo nagrađeno, odazivlje se pozivima štrajkujučih radnika širom zemlje, kojom prilikom i nastaju njegova najsjajnija djela u obliku javnih govora, kao što su Reforma ili Revolucija, Socijalistička Obnova Društva, Što Znači Ovaj Štrajk, i koji će ostati čovječanstvu u nasljeđe kao najsjajniji biseri socijalističke literature uopće, nakon Marksa i Engelsa.
SLP-u se pridružuju i neki sindikalni vođe, ali tek na kratko vrijeme nakon što uviđaju da to nije partija u kojoj se stiču osobne karijere. Otpada tako Debs, Connolly i Elizabeth Flynn.
IWW se također umnožava do te mjere da postaje okosnica anarhista , koji odjednom počinju uzvikivati.“ Nećemo politiku u IWW“, te odvode iz pokreta dobar dio radnika 1908. godine.
Drugim riječima: sa puno krompira unijeto je u pokret i puno zlatica.
De Leon umire 1914.godine, paralelno sa Sarajevskim atentatom, kao idealnom povodu kapitalizmu da se okuša u svojim prvim svjetskim osvajačkim ratovima.
Vodstvo 2. internacionale prvo se odazivlje na služenje junkerskoj domovini Njemačke.
Socialdemokratska vlada te zemlje izvodi na strijeljanje Rozu Luksemburg i Karl Liebknecht-a .
Oktobarska revolucija iznenađuje svijet i samu Rusiju.
Njemački krupni kapital pozivlje Lenjina da se pojavi na čelu revolucije kako bi time oslobodio ruski ratni front na njemačkoj granici, skrečući vojne snage na unutrašnje probleme Rusije.
Famozna željeznička kompozicija kreće sa Lenjinom na čelu iz tadašnjeg društvenog kolodvora zvanog Europska Basna na svoj zadatak uspješnog provođenja socijalističke revolucije u Rusiji.
Slijedi interna ruska basna zvana Kronstandt na čijim se radničkim gubilištima proslavlja Trocky.
Nešto kasnije nestaje i Lenjin kojeg je iscrpilo ranjavanje i sveto Trojstvo mlade buržoazije, ruskog malodušnog mužika koji sebično okolčava vlastiti posjed, te novih snaga koje namjeravaju izvući zemlju iz feudalne ostavštine pomoću nacionalnih premisa budućeg staljinizma, time da se u same temelje marksizma ubrizga serum spekulativne teorije o socijalizmu kao prvoj fazi komunizma.
No, basnu nad svim basnama 20. stoljeća Lenjin osobno sanja u industrijalizaciji + elektrifikaciji = socijalizam, kao i da diktatura proletarijata znači što i njegova osobna.
Oktobarska revolucije je time konzumirala Lenjina marksistu, poput guštera koji izjeda vlastiti rep.
Svim društvenim promašajima, kao pravilo predstoji jedan prvi korak, krivi korak. Svi ostali ga neminovno slijede u krivom pravcu.
Lenjin je očito bio sjeo u krivi vlak, na krivom kolosijeku i krivoj destinaciji.
Takav vlak može stići na svoje odredište tek pomoću metafizičkog pogona.
Preostaje 3. Internacionali da sumira posljedice tog krivog koraka . Najlakše je bilo da se prihvati već stvoreni oblik jednog novog društvenog odijela, time da mu se odabere odgovarajući šešir i kravata.
Mjesto proleterskog internacionalizma ukrasuje se kravatom svake pojedine nacionalne revolucije.
Društvena alkemija 20. stoljeća postaje sve neumoljivija .
Uzde novog nacionalnog karusela preuzimlju nacionalni kočijaši i u drugim zemljama.
Staljin, koji već nad balzamiranim Lenjinom nosi u svom džepu debelu listu za odstrjel, ne više kao revolucionarne marksiste, već kao nepoželjne konkurente za Sovjetsko prijestolje,već nakon prvih smaknuća tridesetih godina, na vidik donosi novu društvenu tvorevinu Rusije, najkrvaviju do tada, kao jedna nesaglediva posljedica udruživanja, na izgled, dviju suprotnih sila,i koja postaje najefikasnija tvorevina u svim budućim osvajačkim ratovima buržujsko globalnih razmjera.
Uz pomoć svoje produžene ruke politbiroa, početkom tridesetih kreće na gušenje prave socijalističke revolucije na pomolu u Njemačkoj, kako bi kreditirao Hitlera za vlastite potrebe. Dok mu isti kasnije potpisuje tek Ribentrop- Molotov revers. Hitler se tada komotno posvećuje semitskom istrebljenju. Staljin to čini još komotnije nad sovjetskim „Kulacima“, čime se i bez početka 2. svjetskog rata prebrojava unosni odstrjel od nekoliko milijuna ljudskih ulova.
TKO JE REKAO DA JE BURŽUJSKOM DRUŠTVU ISTEKAO MANDAT !?
Devedesetih se već pojavljuje idealan teren Balkana, prvoj sličnoj strateškoj suradnji dviju, na izgled suprotnih sila. Njena efikasnost pokazuje iznenađujuće rezultate.
Tuđman i Milošević, u ulozi pokusnih pacova postaju glavni akteri u službi novo svjetske korporativne hijene.
Da bi se malo zatim, njena repriza pojavila na njujorškim neboderima- sijamcima.
U toku njene reprize svi su aerodromi zemlje bili blokirani.
Tek je nova apokaliptička letjelica Bin Ladine familije dobila dozvolu uzleta u nove unosne poslove.
U dosadašnjem izlaganju pokušalo se doći indirektno do odgovora na jedan od dva razloga koji su, možda utjecali na činjenicu De Leonovog neprisustva na europskom tlu.
Probuđena svijest u radničkom pokretu SLP Amerike o , moglo bi se reći, vlastitoj pre cijenjenoj ulozi u budućoj socijalističkoj revoluciji kao naj razvijenije zemlje kapitalizma.
Drugi razlog toga potekao bi vjerojatno isključivo sa europskog tla:
Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, iz kojih se indirektno rađaju staljinizam i nacizam a posljedično na zakašnjelu američku revoluciju, i onu uranjenu europsku.
U Americi, radnički pokret SLP preplavljuju anarhisti uzvikujući: „Nećemo politiku u IWW“, i koji 1908 uspijevaju podijeliti dobar dio radništva .
Širi se sve veći utjecaj kojeg Socijalistička partija Amerike uvozi iz Europe kao nove tendencije spašavanja postojećeg buržujskog društva. Kasnije joj se pridružuje i komunistička partija, čineći na američkom kontinentu jednu od najretrogradniji društvenih snaga u toku čitavog 20.stoljeća.
Dalje, oktobarskom revolucijom Europa počinje gubiti svog istaknutog marksistu Lenjina, koji sve više gubi tlo pod nogama kao uzrokom njenih negativnih posljedica Trockovog Kronštadta, kukavičkim smaknućem djevojčica Romanovih i pretvaranjem proleterske diktature u osobnu.
Dvadesete označavaju Staljinov uspon koji indirektno pridonosi samom usponu nacizma.
Ma da je SLP Amerike već u toku 3. Internacionale znala da se odlučno suprotstavi njenom skretanju sa marksističkog proleterskog internacionalizma u korist nacionalnog, SLP ipak ostaje gotovo čitavo desetljeće u svom perpleksnom delirijumu o naravi same oktobarske revolucije, i kad je već čitavom svijetu postalo jasno da je nova Sovjetska Rusija tek krenula iz svoje feudalne noći u još veći mrak apsolutizma.
Pravim čudom što u toku čitave jedne dekade deleonizam ostaje sačuvan u lenjingradskom institutu marksa- Lenjina. pod pažljivom prismotrom profesora G. Raiskog, koji radi, u redovitoj suradnji sa američkim SLP, na njegovoj promociji.
Očito da ni staljinova ruka nije mogla stići svugdje odjednom.
No, tek što se uspijeva riješiti Trockog na red dolazi deleonizam, i posve jasno, zajedno s njime i G. Raisky, koji nestaje bez traga negdje 1931. godine.
Autoru ovih redaka dolazi često u sjećanje jedan susret u Parizu iz 1956. godine sa prof. dr. Antom Ciligom. Danas sa žaljenjem što se nije odvijao na visini koja bi pružila uvid u Ciligove rijeći da je krajem dvadesetih predavao na spomenutom institutu u Lenjingradu, čime se otvara i mogućnost njihovog međusobnog poznanstva. Raisky je prethodno, iznenadno i veoma oštro napao De Leona, što ga očito nije moglo spasiti od sibirskog progona. Sam Ciliga također završava u Sibir zbog osobnog poznanstva sa Trockim.
No, ostaju siječanja iz tog susreta u kojem me Ciliga odmah počastio pažnjom iz milja „Mali“:
- Od kuda si iz istrije?
- Iz Poreča.
- Ne bi se reklo.
- Pokraj Baderne, znadete li.
- Da , prolazio sam jednom prilikom polaska pazinske gimnazije.
- Čime se baviš u Parizu.
- Svačim, namjeravam upisati umjetnost.
- Odlično, samo se nemoj baviti politikom, to ti je najveća kurva ovog svijeta.
- Preporučujete stihiju doktore, ili neka se politika bavi nama.
Ciliga se tad zagleda u neku zamišljenu točku kroz prozor kavane:
- Bio sam pripadnik Crne Ruke.
- Sarajevske?
- Kad sam polazio mostarsku gimnaziju.
- Uspjeli ste da se spasite prelaskom u Pazin.
- Upravo.
- Bio sam sekretar KP Hrvatske, osobno sam primio u partiju onog tokara iz Kumrovca.
- Nije vam više simpatičan?
- Uvijek me mrzio jer sam znao previše o njemu.
- Poznavao sam mu prijatelja, onog glupog postolara iz Bugarske, koji je kasnije došao na čelo Informbiroa.
- Mislite na Dimitrova?
- Znadeš li Mali da me je Ante Pavelić dao uhapsiti i stavio u Jasenovac, kad sam došao u Hrvatsku (!) za vrijeme svjetskog rata .
- Ne iznenađuje me.Drago mi je da ste ostali živi.
Sa susjednog stola dopire razjareni smijeh.
- Šutite zelenci jedni, gdje ste bili kad sam ja smišljao hrvatsku državu. Ciliga zatim nastavlja nostalgično:
- Poznavao sam Trockog dok sam predavao na lenjingratskom Institutu. Zato me je Staljin internirao u Sibir.
- Ostali ste i tamo živi.
- Izvukla me talijanska ambasade iz Moskve i dala mi pasoš za Italiju.
- Musolinijeva ambasada?
- Ciliga će mrgodno:
- Kraljevina Italia.
Tim se rastankom pobuđuje jedna sumnja na identičnost koju u svojoj utrobi nose balkanska ljevica i desnica, koje su jedno te isto, zavisno tek od oportunih događanja koji ih gone u krvave konfrontacije, ili u diplomatsku dvoličnost.
Nisam se snalazio uopće. Europa mi je sve više sličila na jedno malo selo iz kojeg i dolazim.
De Leonov duh i djela tek su me čekala u dalekoj Australiji.
Moša Pijade tada umire u pariškoj bolnici. Đilas robuje u Titovom zatvoru. Ista sudbina slijedi Rankovića. Negdje međuvremeno , zapravo prije još, ljubljansko-dahauški proces. Slijedi jedan od najsramnijih Treće svjetskih udruženja probranog od posljednjih ovozemaljskih faraona, feudalnih prinčeva, careva i diktatora udruženih na svojem brionskom bančenju, dok je jugoslavenska radnička klasa, pardon , radni narod, za njih gradio ovozemaljski raj zvan komunizam. Tu posve blizu Golog otoka.
Ciliga je po drugi puta stigao u Hrvatsku sredinom devedesetih, u svoju slobodnu, nezavisnu, samostalnu, svjetski priznatu, republiku Hrvatsku.
Poželio sam ga posjetiti kako bi se nastavio razgovor iz Pariza, naročito vezano za njegovo moguće poznanstvo sa G. Raiskym, kojim je izgubio glavu zbog svog privrženog deleonizma. Teško da bi bio moguć i radi Ciliginih kasnih devedesetih godina u kojima bi sada teško mogao reći bilo što i o sebi samome, i svom rekordnom progonstvu od 70 godina vlastitog života, bivajući šutiran reketom domaće i svjetske Ljevice i Desnice na društvenom poligonu epokaliptičnog klasnog društva.
U Puli danas postoji „Društvo Ante Ciliga“, nedaleko njega „Društvo Josipa Broza Tita“.
Fulvio Tomizza je znao reći: „ Historijska događanja slična su morskim valovima, nekad nasrću, nekad se povlače.“
De Leon bi vjerojatno primijetio svojim znalačkim tonom trezvenog revolucionarnog marksiste:
„ Valovi društvenog regresa mogu se povući posve duboko u industrijski feudalizam, ako revolucionarne promjene zakažu iz bilo kojeg razloga.“
Suvremenom Čovjeku kao da i dalje predstoji jedino klasni tor, u kojem je izrastao zagubljenog djetinjstva i nedostižnog sazrijevanja.
Na hridini svog najvišeg uzleta, Čovjek kao da tek preklapa krila, osluškujući eho laveža jedne nove Hijene:
„ S Isusom, jer me promijenio iz dna duše.“ (G.W.B)
www.severinomajkus.com
Post je objavljen 02.01.2008. u 20:05 sati.