Pregled posta

Rezime

Novu godinu provela sam po prvi puta u svome životu sama... ispred televizora, razmišljajući...

Bližilo se 00:00h i polako su se slagale sve kockice na mjesto... u 2008 sam ušla sama i sa osmijehom na licu, sretna što konačno pronalazim sebe u svojoj 30-toj godini, a s druge strane mogu reči u nevjerojatnih i nepojmljivih 2 mjeseca! Svatko će gledati sa one strane koja mu je bliža i koju može shvatiti. Za mene su oba dva pogleda točna jer sam tek prije 2 mjeseca počela svijesno živjeti, razmišljati dublje i pronalaziti se, a u drugu ruku zato mi je bilo potrebno 30 godina životnog iskustava i svega što sam prošla, uvidjela sam koliko sam jaka i što je najvažnije pronalazim svoj put... Sreću nisam mogla sakriti i kroz smijeh sam plakala. Suze su bile slatkog okusa...

U 2008 sam ušla sa saznanjem da sam kroz život prolazila prelazak iz djeteta u dijete-žena potom u žena-dijete... do žene još nisam došla jer ne želim.

Jer sam shvatila da dijete uči o težini života i nije svijesno puno toga i sve ga boli, prelaskom u dijete-žena je zbunjena životnim paradoksima i puna nakupljene boli, ako se uspije preči ovo stanje i ne zaustave ju crne misli slijedi prelazak u žena-dijete koja sve više razumije paradokse, svijesna je težine života koju nosi sa sobom, bol se smanjuje i gubi jer joj se ne prepušta već se smije i veseli životu (ne mislim na ismijavanje).

Žena – dijete; gleda život svijesna teških trenutaka i prihvaća ih bez da se okreće crnoj strani života...

Oni koji se okrenu crnoj strani života stvaraju si frustracije, nezadovoljstvo ljudima, bojeći ih se sve više im se zatvarajući, gledajući samo njihove loše strane i što je još gore zadržavajući ih u mislima umjesto da budu samo svijesni prisutnosti i da tuđi problemi nisu njihovi problemi i probati gledati na način da ono što im je netko napravio ili rekao se ne odnosi na njih već da to proizlazi iz ljudske izgubljenosti, zbunjenosti na putu u traženju svoje sreće, koliko god da im je to napravila neka nametnuta (roditelji) ili nenametnuta (prijatelji, partneri, prolaznici) osoba.

Žena-dijete počinje živjeti kao odraslo dijete; prihvaća težinu života i nosi se s njime uživajući u svakome trenutku i stvarima oko sebe onako kako samo dijete zna, prihvaća i zadržava u sebi dijete, a opet je odrasla i zrela, voli i daje ljubav kao dijete sve više otvarajući svoje srce svima, umjesto zatvarajući, osvijestivši da ljubav ima i tešku, bolnu stranu prihvačajući tako da svatko ima svoj put pozdravljajući ga sa boli u srcu, osmijehom na licu i iskrenim željama da si nađe sreću u životu kao što si pronalazi ona. Zato ne želim biti samo žena već žena-dijete.

Žena-dijete; gleda na svijetovne probleme svijesna njihovog postojanja ne prepuštajući se sumornim i crnim mislima, ali i ne odmahuje rukom da se to nje ne tiče jer to nisu njeni problemi već je osječajno biče koje ako može će i htijeti nešto negdje napraviti - sitnica je dovoljna i biti jedna od koja stvara svijet ka boljemu sutra. Nadam se da svojim mislima imam koju ulogu i mjesto u ovome svijetu i da će koja misao još koju dušu povući za sobom.

Kada čovjek nađe svoj put i ide njime nailazi i na one koji se s njime neće slagati i koji će ga pljuvati, što se dešava i na blogu. Svatko ima pravo iznjeti svoja mišljenja i ne slagati se s nečime.

Meni je zapela za oko jedna osoba za koju sam pretpostavljala da je osoba koja je bila dio moga života, ali nisam bila sigurna jer nije bio istican rod i zaključke sam donosila po jednoj napisanoj riječi ili smislu. Zato sam napisala zadnji komentar pretpostavljajući da će reagirati na njega i otkriti se u potpunosti. Na kraju se i otkrila bez IP adrese tko je ta osoba.

Jedino ne razumjem što sam joj skrivila da se tako ponaša prema meni jer ZNA koliko sam bila izgubljena sama sa sobom, zbunjena, priklanjala se tuđim razmišljanjima i da sam se tražila i da se tražim. Zašto misli da pišem samo za nju ovaj blog kada ga pišem za sebe i u potrazi za sobom samo iznosim OPĆENITO svoja razmišljanja; o sebi, svojim kiksevima koji me ponukaju na dublja razmišljanja, o životu, svijetu i općenito o ljudima, a ne o njoj, jer ona je bila samo jedna od koja je utjecala na moj život. Svi utječu na nas, a ne samo jedna osoba. Svi imaju ljude koji su utjecali na njih i iz toga izvlače neka saznanja. Ne pišem kako bi nekome pogotovo njoj pametovala i izvela je na pravi put. Što je i koji je pravi put? Tko sam ja da nekome pokazujem što je pravi put? Ja svoj pratim po srcu i sama si ga tražim, tako i druge puštam da traže svoj. Nigdje ne pišem da svi trebaju razmišljati kao ja i da su samo moja razmišljanja točna. Zašto onda ona moja pisanja tako čita? Samo iznosim svoja saznaja iz svoga životnog iskustva koja se pročitaju kao neka knjiga pokupi koja informacija, slaganje i neslaganje sa napisanim i idemo dalje! Proširimo s time vidike i zadržavamo se na onim stranicama koje nam se sviđaju i sa čijim sadržajem se slažemo.

Zašto onda ako je htijela ostati samnom pijateljica nije sretna da polako saznajem o sebi i životu? Zašto onda nije podrška i napiše koji konstruktivni komentar da se sa nekim mojim razmišljanjima ne slaže pa iznese svoja i s kojima se slaže... pod svojim pravim nickom?! Zašto je uopće bole moje riječi i reagira onakvim komentarima i zadržava se na mome blogu? Ima još blogova koji su došli do nekih zaključaka kao i ja, hoće li i njima ovako pisati? Ni ne treba jer je već jednoj od njih napisala i s time pokazala svoja razmišljanja o drugima i na kojim mislima se zadržava i koje misli je vode kroz život. Neka samo još jednom pročita svoj komentar i jako puno će doznati o sebi, čitavši naravno izbacivši uvrede.

Poštivala sam njena razmišljanja, cijenila ju i vjerovala joj i dalje je poštujem i vjerujem jer znam kakva je osoba, dobra osoba i dobra srca i da ovo što sada radi je samo jedan lošiji dio nje koji dolazi do izražaja zbog potrage za svojim mirom i srećom i zato ću joj i dalje vjerovati i biti zahvalna na njenim riječima i prihvatit ću njen savjet da sam luđakinja i razmislit ću o tome.

Prihvačam kao moguće točna svačija razmišljanja i pokušavam ih sagledavati iz svih kuteva, a pogotovo od osoba koje su mi ostavile pozitivan trag u svome životu i skojom se uspio ostvariti iskren i otvoren odnos.

Nije niti svijesna koliko me je puta povrijedila. Samo što ja na povrede gledam drugačije i ne utjeću na mene. I nije niti svijesna da joj to nije prvi put. Prvo sam šutila i čekala razvoj situacije, a onda kada se sve zalaufalo u veće razmjere sam joj i rekla da imam osječaj da me ne poštuje... ostavljam drugima da sami zaključe koliko me poštuje i što misli o ljudima koji su u jednome periodu života bili "jadni" i koji se traže i da nisam savršena i da sam samo čovjek kao i svi drugi.

Čovjek je zbunjen i zato ima želju da sve stavi pod kontrolu kako bi se držao nećega što će ga voditi i stvarati mu sigurnost, puno puta samo prividnu sigurnost.

Oni koji me „povrijeđuju“, takvima ću samo reči što me "smeta" (jer me sve manje nešto ljuti, nervira, iritira...), u nadi da će razmisliti o tome, a ne da ću im ja na gotovo dati što bi trebali promijeniti na sebi, to prepuštam drugima da istražuju što će i žele promijeniti. Zato im izrazim ono što me smeta - svoju "bol" ili ono što me "povrijedilo" u želji da će se s time malo preispitati i krenuti od boljega na još bolje, a ne zato što me smeta kako me gledaju iliti što misle o meni.

Za takve ću odlučiti da li ću ih izbjegavati ili ne ovisno koliko mi štete i uznemiravaju. Za nju sam se odlučila da ću je pusiti da leti kao mušica oko mene ako već toliko želi (tko je pročitao prethodni post znat će na što mislim). Zato jer joj ostavljam otvorena vrata da ako jednoga dana bude htjela početi svarati normalaniji odnos da se može slobodno javiti. A nije niti svijesna da ako joj što zatreba da me može pitati i spremna sam napraviti za nju sve što treba, da ako je uhvati neka kriza da ću sjesti na prvi avion i doći do nje, a ako nema prijevoza ili se nema para da ću i pješke doći ako je u gabuli.

Dajem joj svoju bezuvjetnu ljubav za koju ne tražim ništa za uzvrat, niti ljubav, niti pažnju niti hvala jer to mi je hrana, to me hrani, a hranu plaćamo... davanjem.
Pomoć drugome (hrana) stvara ispunjenost, sitost i zadovoljstvo, a ono što nas hrani plaćamo davanjem i ne tražimo za hranu (kruh koji žvaćemo) da nam netko plati i s time ne tražimo uzvrat...zahvale ili povratnu ljubav ili pažnju.

Ljubav = dobrota = davanje = zadovoljstvo/ispunjenost različito od uzimanje

Novcem mogu kupiti jabuku, a što ako nemam para? Trgovac mi je neće prodati, ali mi ju i može dati ako je suosjećajan ili mu jednostavno davanje čini zadovoljstvo i ne traži uzvart.

Niti je svijesna koliko puta sam davala šanse za ići dalje da se počne stvarati neki normalniji odnos i da se okrene nova stranica, bez da se nekome nešto spočitava ili pametuje jer prepuštam osobi da sama radi na sebi, već da se krene sa uobičajenim razgovorima, razmjena mišljenja, ono što se bilo stvorilo otvoreni i iskreni razgovori, da se konačno i polako krene sa normalom i vrati na normalu. Uopće ne zna preko čega sve prelazim, niti treba jer to su moje odluke, vidim da ona ne može, a koje me dalje stvaraju ono što želim biti i što ću biti. Dobra ili zlobna...

I? Tko je tu dobar, a tko zloban? Nitko nije ništa, nije ona zlobna ili loša, u nama se nalazi SVE. Što je dobro, a što loše? Nema dobra i zla, nema dobro i loše...pitanje je samo što se osoba odluči gledati i zadržavati u sebi i s time stvarati svoje misli, i s time (svoj) svijet, svoj put, da li i svoju sudbinu pitam se?....a kada se to shvati ili počne tako gledati, počne se gledati i na svijet i ljude dugačijim očima. I o tim stvarima govorim da su mi se počele otvarati oči. Ne pričam o njoj i njoj, kako ona misli. Pričam o sebi.

I? Sve znam? Nemam se što više pitati?
Što sam ja zbunjena? Savršena sam?
Samo sam prešla iz jednog načina gledanja u drugi, takorekuć iz 2D u 3D illi 4d, ne znam koja je to dimenzija načina gledanja, razmišljanja, i tek sam ga zagrebla po površini s noktom. I prihvačam se ono što jesam i želim biti bolja i bolja...



Život je težak, ali i lijep.
Život je lijep.
Volim ljude i svijet.


Leptir

Jednog dana,
pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.

"Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.

Tražio sam ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam usluge ....
I Bog mi je dao prilike.

Nisam dobio ništa od onog što sam tražio....
Ali dobio sam sve što mi je trebalo."


Leptir

„Maleno jajašce...dom...novom životu...koji izlazi...zelen...neugledan...netko bi rekao ružan...sakrije se u list...bježeći od pogleda...i čeka...kolike li strpljivosti!!!
Prolaze mjeseci...s izlaskom snenog jutarnjeg sunca...i on izlazi...u novoj haljinici...predivnih boja...haljinici svilenoj...plavoj...slavi čudo...uživa...leti s cvijeta na cvijet...nježnim krilima plovi zrakom...plijeni poglede...upija miris slobode...okus ljepote...života...“


„PRVO NAĐI SEBE I TADA PUSTI DALJE DA TE ŽIVOT I SUDBINA VODI“


Post je objavljen 02.01.2008. u 13:58 sati.