Godina 2008. Dobro mi je počela. Dobro... ne baš dobro, ali je mogla početi sa pravom, traumatičnom tragedijom da nisam napravio ono što sam napravio... znači, dobro.
Spasio sam prijatelju život... možda ne baš život, ali spriječio sam da danas u njegovom medicinskom kartonu piše fraktura lubanje, subduralni hematom, potres mozga, fraktura kralježnice, fraktura kralježaka, lordoze, listeze i tako ti užasi koji nisu baš daleko od smrti. Uzmimo u obzir da se to dogodilo par sati iza ponoći, u Starom gradu, u jednoj od kuća u jednoj od onih uskih uličica koje se slijevaju na Stradun, u okruženju od desetak tisuća pijanih ljudi, eventualna pomoć bi došla za nekoliko sati.
U stvari, stupidna situacija... klasično stupidna. Penjali smo se strmim skalinima u jednoj od većih, bogatijih kuća u Gradu... vraćali smo nekakvo glupo pseto za koje još ne znam zašto je uopće bilo sa nama. Prva je išla Hi-hi-hi sa psetom, iza nje moj prijatelj kojeg je Hi-hi-hi nedugo prije toga uzela pod svoju nadležnost pri vođenju jer je čovjek bio alkoholiziran do te granice da mu se žiroskop palio-gasio u random modu. Tako je ona otišla na kat sa psetom, a moj dragi prijatelj je dijelićem kognitivnog aparata koji mu je bio na raspolaganju za donošenje krivih procijena, prosudio da i on osjeća potrebu za uzdizanjem na prvi kat. To je stara kuća i prvi kat je nekih pet metara više od prizemlja, tako da su i skalini da ne bi zauzimali ogromni prostor bili strmi... zajebano strmi.
Moj prijatelj je došao do pola, stao, prebacio težište na svoju stražnju, leđnu stranu i bez okretanja se prepustio uvijek spremnim zakonima mehanike. Padao je leđno, uspravan kao daska, na one zajebano udaljene skaline iza sebe... oni skalini koje bi pogodio glavom pod uvjetom da se oko hipotetski fiksne točke dodira stopala sa tlom (ishodište) zarotirao kao neki radius pravac, prema negativnim vrijednostima ordinate... bili su na tri metra visinske razlike. Pošto ljudsko tijelo ima izraslinu na ramenima koja je poprilično teška, a i cijeli gornji dio tijela je redovito daleko teži od donjeg... u mog prijatelja to je bilo dosta izraženije, čovjek je imao glavu u koju je strpao dva fakulteta, a na suprotnoj strani je imao dvije čačkalice koje je koristio u smislu pješaka... kontaktna točka prvog dodira ubrzane mase ljudskog tijela koje sadrži nekih 75% vode i kamenog skalina koji sadrži ne-znam-koliko silicija ili kalcija, ali dovoljno da bude čvrsto na svom mjestu barem od 1680-te godine, ne izgubivši za to vrijeme niti malo na tvrdoći... bio bi potiljak u najgorem (u stvari ne znam) slučaju ili savijena leđa. Eventualna povoljna okolnost bi bila da se dio sile sudara prenio u klizajuće gibanje niz skaline, ali teško da bi se to dogodilo... moj je prijatelj otprilike nekih 60-65 kilograma težak, to nije dovoljno za inerciju koja bi zanemarila otpor stepeničastog reljefa skalina, ali je zato savršeno za razne frakture jer između kosti i kože taj čovjek ima... valjda koštanu ovojnicu.
Ja sam znao da je demoliran i da nije u stanju hodati, ali sam već bio malo iznerviran jer ovaj još nije bio dosegnuo 'peak-point' kemijski inducirane privremene opće disfunkcionalnosti, a i Hi-hi-hi mi je digla tlak jer je isto bila pod utjecajem one zapaljive tekućine koja se sad već dosta često koristi kao gorivo za motore sa unutrašnjim sagorjevanjem pa sam joj ga prepustio na njeno inzistiranje, asistirajući tu i tamo. Tako nisam bio odmah iza njega kad je počeo padati (što je možda bila i sretna okolnost) već nekih pet metara dalje pa sam ga uhvatio kad je već imao popriličnu brzinu jer je praktično bio u slobodnom padu. Da sam primjetio tri sekunde kasnije da je počeo padati ne bih stigao do njega. Da sam bio metar dalje ne bih stigao dotrčati i uhvatiti ga ispod raširenih ruka i pasti na leđa sa njim na sebi, ali uz dovoljnu amortizaciju tijekom koraka ili dva koliko sam uspio napraviti unazad i, što je puno važnije, pasti na ravan pod. Tako da nije bilo ni meni ni njemu ništa.
Tri sata kasnije, svi smo skakali na nekakvu lošu tehno muzikaciju sa gramofona (jebote, kako ti ljudi koji puštaju i miksaju takvu vrstu glazbe, glazbe trance-like stanja svijesti, ne uspijevaju razumijeti da je SVE u kontinuitetu jer ples je niz pokreta pri kojima je prethodni usmjeren da bude podatan slijedećem).
I tako, dobar početak godine.
Post je objavljen 01.01.2008. u 14:05 sati.