Sinoć kad sam došao u hostel, nisam se mogao oduprijeti dojmu da je ovaj hostel čudan. Vrlo čudan. Prvo sam platio i pokazao putovnicu, a onda mi je dana plahta. Jedna jedina plahta. «E sad, što će mi jedna jedina plahta?», mislio sam. Popeo se ja starim drvenim stepenicama na treći kat (lifta naravno nema), ušao u sobu u kojoj je moralo biti 24-26 kreveta (ovako veliku spavaonicu nisam još nisam vidio i sasvim sam siguran da to nisam rezervirao preko interneta, ali nakon sinoćnjeg dvosatnog kašnjenja kineskog autobusa i dolaska u hostel u ponoć, nije mi se dalo prepirati i samo sam htio krevet). Pronašao krevet broj 39 i tamo našao već polunapravljen krevet – donja plahta, jastuk s čistom jastučnicom, pokrivač... E pa nije mi bilo jasno. I još uvije nije. Zašto mi dolje moraju dati jednu plahtu, a sve ostalo je već gore?! Zašto jednostavno ne stave sve gore na krevet?! Čudno...
A još čudnije je postalo jutros kada je u 09:30 počela po cijelom hotelu preko zvučnika treštati rock glazba, zatim pop i na kraju jazz (umjesto možda obrnutim redosljedom), ne bi li nas sve probudili jer SVI MORAJU U 10:30 IZAĆI IZ HOSTELA I NE MOŽE NITKO UNUTRA DO 16:30. Zamisli one koji su ovdje više od jedne noći. Moraju svaki dan šest sati gubiti negdje po gradu, a ako nešto zaborave u hostelu, moraju čekati do 16:30. Ovo pravilo još nigdje nisam vidio. Ali, unatoč svemu, HI Bank Hostel je ipak čist i za 23 dolara nije preskup.
Do večeri ostavljam kofer u hostelu i krećem u kratko istraživanje Phildelphije, ili u prijevodu s grčkog «Grada bratske ljubavi». Amerikanci vole nazivati ovaj grad mjesto rođenja nacije jer su ovdje 4. srpnja 1776. predstavnici tada 13 britanskih kolonija potpisali Deklaraciju nezavisnosti i otcijepili se od Velike Britanije. Istu onu Deklaraciju nezavisnosti koju sam jučer vidio u Nacionalnom arhivu u Washingtonu (i na kojoj su izblijedile skoro sve riječi) i čiju kopiju sam jučer kupio. Philadelphija je bila prvi glavni grad nove države, dok se još gradio Washington. Zbog izuzetnog položaja na rijeci Delaware, grad je kroz stoljeća prosperirao kao važna luka i industrijsko središte što je privuklo i velik broj imigranata, ali nažalost ja nemam vremena da danas u nekoliko sati koliko imam na raspolaganju, pogledam i neke od drugih gradskih četvrti osim strogog gradskog centra.
Gradski centar izgleda veoma europski, odnosno veoma britanski, jer je Philadelphija imala sreću da je nisu teško poharale razne nepogode poput ratova, poplava ili požara. Stoga, danas u centru grada imamo preko 2000 sačuvanih građevina iz 18. i 19. stoljeća. Uglavnom su sve dvokatnice ili možda koji kat više i gotovo sve građene od cigle. Već na prvi pogled mi se dopao grad i šteta što nemam više vremena za boravak u njemu. Dan započinjem s pravim doručkom. Već mi je dosta fast foodova i supermarketa pa odlučujem danas normalno jesti. Blizu hostela nalazim restorančić s ugodnim interijerom i sa stolom uz prozor gdje za desetak dolara dobivam kajganu sa šunkom, tost, pecivo s maslacem, čašu toplog mlijeka i čašu soka od naranče. A i usluga je više nego zadovoljavajuća jer te svako malo pitaju jel' sve u redu i da li mi treba još nešto. Na kraju im ostavljam i 20%-tnu napojnicu. U Americi je važan običaj, ako si zadovoljan uslugom, u restoranima ostaviti 15 do 20% napojnice.
Na par koraka od hostela i restorana razgledavam Carpenter's Hall gdje se sastao prvi američki Kontinentalni kongres 1774. godine, zatim Second Bank of the US, danas muzej portreta osoba američke povijesti, ali na ulaz u najvažniju građevinu Philadelphije, Independence Hall, gdje je potpisana Deklaracija nezavisnosti, moram malo pričekati. Naravno, ulaznica je problem, ali puno manji problem od ulaznica u Washingtonu. Opet je besplatna, ovaj put nema reda, ali na ulaz trebam čekati čak tri sata. Do 15:30 odlučujem skratiti vrijeme razgledavanjem najprije Zvona slobode (koje je napravljeno u Engleskoj, a koje je paradoksalno objavilo potpisivanje Deklaracije nezavisnosti i nezavisnost od Velike Britanije, ali od 1846. godine napuknuto pa se danas čuva u posebnom muzeju), a zatim i manje poznate pokrajnje uličice Philadelphije. Posebice mi se svidjela Elfreth's Alley s malenim rezidencijalnim dvokatnicama iz 18. stoljeća sa šarolikim vratima i prozorima i božićnim ukrasima. Kao da si koraknuo u neko drugo vrijeme i u neki drugi svijet. Kao što sam rekao, Philadelphija izgleda veoma europski, ali to ne znači da nema nebodera. Ima ih, doduše ne u strogom gradskom centru, i u daljini ih vidim nekoliko, ali nemam vremena da «skoknem» do njih. Imam još samo toliko vremena da pogledam nabrzaka gradsku vijećnicu Philadelphije, građenu u njemačkom baroknom stilu i jednu od najmonumentalnijih građevina Amerike, obližnji Masonski hram te Reading Terminal Market, tržnicu koja mi se posebno dopala jer se ovdje može naići na Amiše i njihove male restorane s tradicionalnom hranom. Pennsylvanija je poznata po velikoj amiškoj zajednici, ali ne toliko u samoj Philadelphiji, koliko u ostalim krajevima Pennsylvanije, a neki od njih ipak dolaze u Philadelphiju u opskrbu ili drže ovakve male restorane na tržnici. Jeftino ručam pečenu piletinu s pire krumpirom, kuhanim grahom i nekakvom smeđom rižom i nakon toga ostaje mi doslovno nekoliko minuta da puna želuca pretrčim pola gradskog centra i stignem u Independence Hall do 15:30. Uspijevam. Ulijećem u Dvoranu nezavisnosti, a vodič melje li ga melje. Živa dosada, a i u dvorani nema Bog zna što za vidjeti. Par komada namještaja i to je to. Čak i ne možeš prošetati dvoranom jer je ograđena. Hvala Bogu da je ulaznica besplatna inače bih si počupao svu kosu s glave da sam za ovu dosadu dao pare.
U 18:00 sati ponovno sam u Chinatownu. Ponovno Today's Bus. Ponovno malo kasni. Ali ponovno jeftiniji od ostalih. Samo 12 dolara do New Yorka. Philly napuštam preko mosta Benjamina Franklina (koji je BTW bio jedan od najvažnijih stanovnika Philadelphije, ako ne i najvažniji, pa se most mora zvati po njemu) koji povezuje Pennsylvaniju s New Jerseyem, a u New York ulazim preko tunela Holland koji prolazi ispod rijeke Hudson i povezuje New Jersey s Manhattanom. Još iz velike daljine primjećuje se svjetlosna zagađenost New Yorka. Ovo sigurno nije raj za astronome. A i gužva... «Kinez» me pušta usred njujorškog Chinatowna, pronalazim metro, ali onda slijedi jedan veliki upitnik. Kako doći do hotela koji se nalazi u West Endu kraj Central Parka? Gledam na kartu – hrpa linija različitih boja, onda nekoliko linija iste boje koje idu zajedno, ali onda se u jednom trenutku račvaju i odlaze svaka na svoju stranu, neke lokalne linije, neke ekpresne, na istom stajalištu nekad staje i crveni i žuti i lokalni i ekspresni vlak... Sam Bog zna kako sam se dokopao svog hotela YMCA West Side. Nakon čudnog hostela u Philadelphiji, još čudniji i kompliciraniji metro u New Yorku.
FOTOGRAFIJE PHILADELPHIJE
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:50 sati.