Već po 16. put gledam tu povorku... Ide 12 starih i naboranih patuljaka. Svaki nosi vreću. Sele se. Odlaze. U svojim vrećama nose sijećanja i uspomene. To su one uspomene koje sam načinila u prošloj godini. Mojih 12 patuljaka nose teške vreće. Jadnici, muče se. Sljedeće godine morat ću im olakšati i ne raditi toliko uspomena. Ali, patuljci moji, nisam ja kriva što imam toliko uspomena. Ne krive me. Kažu da im nije teško. Uspomene su vesele. Zašto i ne bi bile? Ova godina nije bila tako loša. Imala sam i razloga i vremena stvarati sretne uspomene. Imala sam ih s kim stvarati. Iako se ne osjećam u zadnje vrijeme tako, znam da su vreće ispunjene uglavnom sretnim trenucima.
Patuljci nose vreće na jedno tamno mjesto. Tamo je hladno, i tamo će vreće s vremenom trunuti, a svijetlost koja gori u srcima patuljaka polako će se gasiti. Ostat će samo uspomene koje su načinjene od najtvrđeg materijala, koji ne može lako istrunuti.
Ovih 12 mjeseci puno toga sam proživjela i puno toga sam napravila, ali i puno toga nisam, i to uglavnom ono što sam možda trebala. Sljedećih 12 mjeseci ne znam što ću raditi, hoću li popravljati učinjeno ove godine, hoću li napraviti nešto novo, hoću li ponovo proživljavati isto, ili možda nešto drugo, ili možda ništa? Nije ni bitno. Glupo je u jedan dan donijeti 100 odluka koje bi trebale promijeniti način života. Tko normalan se toga drži, mislim svega? Tko to kaže, laže. Ja vjerujem da će sljedeća godina biti bolja. Neće ipak biti teško nadmašiti ovu, bar ne drugi dio. S tom nadom ove godine odlazim od kuće slaviti s društvom, a sljedeće se opet vraćam da legnem u svoj dobri stari krevet. I da odlučim promijeniti nešto ili sebe, na kraju svakoga dana ću opet biti ono što zapravo jesam. Stoga zašto se praviti da sam nešto što nisam? Zašto nabacivati lažni osmijeh kad mi ispod te maske sol iz suza nagriza lice? Kažu da sljedeću godinu provedemo s ljudima s kojima smo je dočekali. Svojih novih 12 patuljaka ću dočekati sa skupinom ljudi u kojoj su uglavnom moji dobri prijatelji i osobe do kojih mi je stalo. Ako ću s njima provesti sljedeću godinu, neka. Neću se tome opirati. Do sada mi nije bilo tako loše s njima. Već vidim. Sat otkucava 12 sati i svi viču i piju šampanjac i vesele se, ljube se, smiju se. A ja stojim sa strane i nadam se da me nitko neće prekinuti u razmišljanju. Gledam svojih 12 patuljaka i pozdravljam ih. Želim im sretan put. Pri tome neke od njih molim da uspomene iz svojih vreća stave što dublje u to tamno mjesto kako bi ih lakše zaboravila. Neke moram zaboraviti. Zadnji patuljak mi nešto govori. Ne čujem ga. Ali shvatila sam što mi je htio reći... Idi, zabavi se s prijateljima. Njih si odabrala, nemoj da i njih izgubiš. Zaboravi ono što te bespotrebno muči i s osmjehom na licu dočekaj novih 12 patuljaka. Kao što bi trebali i svi ljudi na svijetu.
SRETNA 2008. GODINA svima, puno sreće, zdravlja, novaca, ljubavi, prijateljstva... ništa razočaranja, tuge, maltretiranja, itd...
Post je objavljen 31.12.2007. u 15:53 sati.