Gao je prvi kineski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu iz literature (godine 2000-te). Kao piscu u izgnanstvu, radovi su mu nakon toga jos vise zabranjeni u Kini, makar su i prije bili zabranjeni, posto je javno osudio masakr na Tiananmenu i odrekao se partije i emigrirao u Francusku (već kao poznati dramski pisac). Zapravo, djela su mu osudjena jer pise ono sto treba pisati o Mau. Točka.
I dalje je relativno nepoznat na Zapadu. Šteta, jer ima mnogo toga za reći univerzalno, ne samo o kineskom svijetu.
Prethodno sam čitao njegovu knjigu "The soul mountain" (prevedenu na hrvatski kao 'Dušna gora'- ja sam ju čitao u engleskom prijevodu Mabel Lee) i bio sam oduševljen, riječ je o modernom majstorski napisanom djelu.
Zasto "modernom"? Jer je drugačija od sličnih knjiga. Ako netko piše knjigu o Kini u 20-om stoljeću, nije lako izbjeći patetiku i plitko valjanje se u žalu za mtrvima. A riječ je o popriličnom broju mrtvih, 30 miliona, samo za Maovu zabavu na temu etike ljudskog roda.
Koji aspekt Gaovog pisanja smatram toliko drugačijim? Neovisnost mišljenja. Gao ne stoji na ramenima divova, iako dolazi iz zemlje s najdužom kulturnom tradicijom. Nikakve megalomanije Umjetnika, samo jedno obično ljudsko biće. Upravo to smatram njegovim najvećim postignućem, njegovu ljudskost. Usprkos svem zlu i patnji.
Gao nam šalje poruku. Biti čovjekom danas nije jednostavno. Traži više od pukog gledanja televizije i odradjivanja svog posla, ili glumljenja u dobrom porodičnom reality showu.
Mnogo više.
Post je objavljen 31.12.2007. u 06:58 sati.