Večeras si ušla u bar incognito. Sa maskom ma licu ispod koje se naslućuju obrisi neprospavane noći. Smiješiš se. Ali tvoje usne sliče umornom kljunu ptice koja je čitavu noć pjevala i na kraju ipak ostala bez glasa. Crno. Tako ti savršeno pristaje. Uzimam te za ruku i privlačim k sebi. Da me to crnilo proguta. Da uđem u taj tvoj svijet samoće i ostanem ondje zauvijek. Šapućeš mi na uho da nije još vrijeme. Osjećam tvoj dah na svome vratu. Osjećam prošlost koja nas guši. Giljotinu koja se nadvila nad naše glave i uskoro će sve uspomene, sva dobra i loša sjećanja postati samo san sa odsječenim ekstremitetima. Ruke su ti hladne. Volim taj kontrast. Izvana hladna. Iznutra i suviše topla. Drhtiš kao srna koja je zalutala u lovište i nema joj spasa. Obavijam te ogrtačem protkanim svim našim lijepim trenucima. Stavljam na tvoje lice pečat neprolaznosti i vrištim u sebi. Ja sam čuvar noći koji te neće moći sakriti od svitanja. Anđeo tame koji je pomahnitao od ugriza demona. Samo me ti možeš spasiti. Pronaći izlaz iz labirinta mojih pokušaja. Ne shvaćaš da si mi potrebna. Da je svijet samo jedna svjetlucava laž i da su sva mjesta na kojima trenutno obitavamo samo privremena odmarališta naših duša. Pričam, ali ti me više ne čuješ. Pretvaraš se da ne postojiš dok skidam sa tebe tvoju haljinu vlažnu od praznine. Kasnije ćemo leći i skinuti svoje maske. Progonjeni od duhova koji vrebaju na nas, ali zaštićeni u moćnom krugu vlastitog postojanja. Poput nekog vječnog prokletstva.
Post je objavljen 30.12.2007. u 23:31 sati.