...zadnji su sati ove godine..voljela bih da sam bila sretnija,ali netko je odlučio umjesto mene...hvala vam svima na commovima..drago mi je kad netko napiše ono što uistinu misli,bez obzira da li će me to povrijediti,hoću li shvatiti koliko sam glupa bila...i sama znam da bi najbolje bilo da ga zaboravim,ali problem je u tom što ja to ne želim...ja ne želim zaboravljati kao što ljudi zaboravljaju mene,tako lako,kao da nisam nikada ni postojala...zato postoje sjećanja,loša,a i ona lijepa..danas sam bila na misi,idem svaku nedjelju,jer sam shvatila da mi je potreban Bog u životu..a to spominjem zato što me propovijed toliko dirnula,pričao je nešto o ljubavi,kako je ona prava vječna i da se treba odreći ponekad sebe samog da bi ona uspjela...da treba uložiti sve i dati sebe za onog drugoga,slušati i razumjeti,vjerovati...plakala sam,ali nitko nije vidio moje suze...samo sam se tiho zapitala za koga te suze opet padaju..i da li je vrijedno...i rekao je kako neće biti lako,da mi nismo na ovom svijetu da uživamo i lagodno živimo,trebamo se potruditi,ali ipak ne dobijemo uvijek sve što želimo...ja sam dala sve,odrekla se cijelog svog života zbog njega,a kako mi vraća?..zapitala sam se zašto je tako teško reći volim te?jer ja prva to ne mogu izgovoriti ako to iskreno ne mislim,ni nisam nikda prije,ni kad smo nas dvoje bili sretni zajedno,nego sad kada je svemu došao kraj..kad sam shvatila da nema dalje...svim nam je potrebno ponekad čuti te riječi,da se uvjeriš da uistinu postojiš,da imaš razlog za živjeti dalje...sjetila sam se da kad smo nas dvoje zajedno uživali,bio je uvijet da nema osjećaja,da sve bude bez obaveze,a ja sam ga zavoljela,i volim ga zbog svega što on je,zbog toga što nekad zna biti tako grozan prema meni,glumiti i lagati,zato što kad smo sami,ja sam za njega jedina na svijetu,zapravo tad svijet ne postoji...bila sam u gradu jučer,sasvim obična večer..samo nikda prije ja nisam bila tako očajna..grizla sam usnice i cijlu večer pokušavala uvjeriti suze da nemaju zbog čega teći,da nije važno,da nisam važna ja...a on je bio kod nje,bili su sami u njenoj kući..to su mi rekli 'naši' prijatelji,onako kroz šalu,oni su nas milijun puta vidjeli zajedno i još uvijek ne kuže,ne razumiju da to meni nije onako bezveze,svi su toliko uvjereni da sam ja bezosjećajna i hladna..da je ne znam voljeti,da na to nemam prava...a oni svi smiju,za sve ostale je to 'normalno',samo sam ja na cijelom ovom prokletom svijetu bezosjećajna?..ljudi,gdje vi živite...možda sam ih u to sama uvjerila,jer mene nikda nitko nije vidio da plačem,da žalim,na mom je licu cijelo vrijeme onaj lažni osmijeh..pa zar ne vidite da se smijem kako ne bi plakala...mislite da ja imam sve što poželim..da,imam,ali ono materijalno,a to mi nije ni najmanje bitno..kad bi znali da bi dala sve što imam za ljubav,onu pravu,vječnu...prošla je cijela godina,a ja i dalje patim,osjećam se isto kao i lani,a obećala sam sebi samoj da ću se potruditi,natjerati svijet da ide bar na trenutak onako kako sam ja to zamislila...vjerovala sam u čuda...neka se čuda događaju,samo ponekad,ali sreća kratko traje...koje su moje želje u Novoj Godini?..ne znam(ljubavi,evo ti primjer moje neodlučnosti koji stalno tražiš),ja ne znam što želim...neću poželjeti Njega,jer znam da se ta želja neće ostvariti,ne još jednom,a ne želim se ponovno toliko razočarati...želim nestati,otići od svega,pa da svi ljudi imaju razlog zaboraviti me,jer neće me više biti...i dalje ću se smijati sa svima,ne želim pokvariti doček svojim prijateljima,nisu to zaslužili od mene...svima vam želim sreću i da vam se ostvare svi snovi,da,ako već niste,pronađete neki razlog za život,uživajte...ja ću i dalje iskreno voljeti,jer ljubav je jedino što ostaje,a ako je prava,vrijeme će pokazati,doći će neki moj dan,kada će sve kulise ovog svijeta pasti,kad nestat će laž i moći ću svima pogledati ravno u oči,a ne skrivati pogled jer ne smijem reći istinu,jer se moram žrtvovati za njegovu sreću....
§r€tN@ N0w@ g0d!n@ =)
Post je objavljen 30.12.2007. u 22:22 sati.