Marketing
Grijanje duše
Marijana Ogresta: »Koliko košta gram«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2007.
Što biste pomislili, o čemu govori knjiga koja se zove Koliko košta gram, a na naslovnici se kočopere likovi glava izduženih tako da oblikuju dimnjak? Znam što ste pomislili, ali ništa od toga. Naslovna priča prve zbirke mlade dubrovačke spisateljice Marijane Ogreste nema veze s drogom, ali ima veze s dušom. »Koliko bi koštalo da toplana grije dušu«, pita junakinja prve od 12 priča u ovoj zbirci, i sama odgovara da bi se vjerojatno naplaćivalo po gramu. Zdvojni su ti likovi u priči Koliko košta gram?, opterećeni nepovjerenjem, umorni od životne rutine zajedništva u kojem je ponestalo duše, pa ju se mora potražiti u druženju s djecom iz susjedstva, ili zvjerajući kroz prozor, tragajući pogledom za dimnjacima toplane. U toj prvoj priči kondenzirana je atmosfera cijele zbirke: duša, sinonim za (među)ljudsku toplinu i razumijevanje, deficitarna je roba, a iako se latentno nalazi tu među nama, zdušno se trudimo da ju prigušimo, da ju gurnemo u zapećak, da ne smeta.
U priči Dubrovnik-Zagreb-Rijeka duša se pak izgubila s iznevjerenim zavjetom, dvoje se likova u tipičnoj mladalačkoj zabludi ponadalo da je doseglo vječnost, ali više su ih sile razdvojile, pa ponovni susret nakon mnogo godina donosi razočaranje i gorčinu, koju ni čokolada ne može ublažiti.
Priča Martin u oblacima nešto je složenija: junakinja je spisateljica koja piše sarkastični skeč o klinici u kojoj muškarci-slabići ponovno uče kako pošteno mlatiti žene, zatim se nakratko vraća u real time, da bi nenadano uslijedilo ono pravo: flashback u djetinjstvo, priča u priči u kojoj je junakinja djevojčica koja za sobom na konopcu vuče »kanticu sa štipalicama«, boji se kornjače u vrtu svoje bake, pelješi nedozrelo bakino povrće da bi od njega i štipalica pravila skulpture, manipulira razlikama među starijima uz rizik pravih vrućih batina, daje svoja imena životinjama koje stariji zovu drukčije.
Kroz taj djetinji svijet stječe prva iskustva o životu i smrti, o vladanju i podčinjavanju, zločinu i kazni, stvara svoj svijet i nastoji se izboriti za mjesto u onom »velikom«. Flashbackovi o »djevojčici sa štipalicama« izmjenjuju se s kratkim kadrovima današnjice, junakinji-spisateljici u vidokrug ulaze drugi likovi, prijateljice, roditelji, njenu objavljenu prozu okolina doživljava ne kao literaturu nego kao autoportret, čak ju napadaju jer je iznevjerila materinji jezik, i na kraju u lagano furioznom finalu priča završava prijetnjom junakinje da će »objaviti« sve to što se oko nje zbiva. I tako smo dobili jednu od najboljih domaćih kratkih proza ove sezone, priču koja plijeni i oduševljava, a malo i sablažnjava u isti mah. Bude li se opet sastavljala godišnja antologija najboljih domaćih kratkih proza, priči Martin u oblacima svakako bi u njoj trebalo biti mjesto.
Nakon ovog pravog malog dijamanta, zbirka napreduje dalje: u emotivnoj, crnohumornoj i tragičnoj priči Grančica rascvale trešnje glavni je junak patuljak zaljubljen u smrtno bolesnu trgovkinju nekretninama; Jebanje za kunu pripovijeda o poštaru-kazališnom redatelju i zeza se na račun tranzicijskih ikona; a Kako je Mojsije rastvorio Stradun oslikava neobično jednodnevno ljetno prijateljstvo. U priči Ne pričaj mi pred spavanje bajku pomalo apsurdna interakcija troje likova opterećena je bivšim vezama, dok Trebalo bi ubijati prošlost, o paru koji se upravo budi, ostavlja suprotan, čak romantičan dojam. Smisao života gospodina Chua je također izvrsna priča o osamljenosti i komunikaciji, s urnebesnim prevratom na kraju. Urnebesno smiješna je i priča Papakid, o učiteljici koja je dobila otkaz jer je djeci dala da napišu što bi napravili kad bi postali Papa. Puž, judo i Lacković je diptih o odrastanju naivnog dječaka i traumama u spoznavanju seksualnosti, također prilično smiješna priča.
No zbirku zaključuje priča sasvim drukčije intonacije. Ono za što ne znaš i ne postoji priča je o dvojbama mladih roditelja bolesnog djeteta, izuzetno je emotivna i, u odnosu na početak zbirke, suprotnog je naboja, kao da poručuje: obilje tople duše ponekad se nađe tamo gdje se najmanje očekuje, i to sasvim besplatno.
(Objavljeno u Glasu Istre, 29. prosinca 2007.)
Post je objavljen 30.12.2007. u 17:47 sati.