Pregled posta

Životni put

Razmišljala sam koji naslov dati „životni put“ ili „riješivo – ne riješivo“. I odlučih se za prvi, kroz koji se provlači drugi.

Koji je naš životni put, jel ga mi stvaramo ili nam ga stvaraju. Zašto želimo uvijek sve razdijeljivati i priklanjati se jednoj strani kada je sve u paradoksima. Izmješano, uzajamano povezano, sintetizirano.

Prolazimo svašta kroz život i uragana i zatišja, zdravlja i bolesti i boli i ljubavi, i sreće i nesreće. Pa što više tražimo kad sve imamo!?

Imam prekrasne roditelje, takvi su kakvi jesu, nepromijenjivi i nezamjenjivi. Imaju svoje muhe preko kojih prelazim jer su i one dio njih. A ono što mi daju neizmjerno sam im zahvalna i cijeli svoj život dužna. Daju mi svoju bezuvjetnu ljubav.

Gledam svoga oca sve mi želi dati i sve mi daje. Nije jak na riječima i zagrljajima, ali na djelima jest.

Svaki put me usreći i ispuni nekom svojom gestom.

Npr. soba mi se nalazi na sjevernoj strani pa je hladnija i kupili su mi pečicu na struju jer se nema potrebe grijati cijeli stan (nisam živjela s njima od svoje 20-te, pa eto zašto tek sada pečica na struju ). Ali nije stvar u tome što su mi je kupili već što mi ju je u jutro prije nego se ustanem otac upali da mi ne bude hladno. I da sad ne nabrajam ostalo što radi za mene.

Dobar je u duši, zar da mu zamjeram na slabostima/manama? Nije da nemamo borbi zbog različitih pogleda i stavova, ali to je on, a ja sam ja i idemo dalje. Ja ga ne mogu mijenjati, već samo prihvatiti.

Gdje se mama izgubila u cijeloj ovoj priči...

Mama... neiscrpno blago ljubavi i nježnosti. Koliko je samo na njenim leđima, koliko žrtve, strpljenja i razumjevanja.

A koliko puta se ulovim u prekršajima... i bude mi žao.

Jednom prilikom zadubljena radeći sa glavom u kompu došla me je pitati za savjet koliko i da li da skrati haljinu, a ja ništa, ona priča objašnjava, a ja ni „A“. I dobih „vidim da me slušaš“, „hvala što si me saslušala“.

Ili riječi... dosadna si! Rekoh joj jednom prilikom... i ? što mislite da sam dobila? „Baš ti hvala“. Neeee... zar moram biti takvo govno!

Ova dva „mama“ događaja su me zapravo potaknuli na pisanje ovoga posta. Na oba dva događaja sam odmah reagirala i ispravila načinjenu štetu. No potaknuli su me na razmišljanje kako se to ponašamo ponekad i zašto. I samo mi je potvrdilo kako sve kreće od nas, nitko nam nije kriv ni za što. Puno njih se neće složiti sa ovim mojim napisanim riječima... niti ne moraju jer to je moj blog u kojemu pišem moja razmišljanja proizašla iz moga životnog iskustva.

Prvi „mama“ događaj sam išla riješiti šutnjom i strpljivošću u nadi da će skopčati da sam zauzeta s poslom i da me uznemirava. Tlak mi je rastao, ali nisam reagirala... test strpljivosti, tolerancije i razumjevanja sam prošla.... ali i pala. Pala jer sam je uvrijedila... nisam je slušala. Svaka osoba želi da je se čuje.. Tada čim mi je to rekla sam se probudila i pomogla joj jer i mene boli kada nju nešto boli.
Idući „mama“ događaj desio se par dana kasnije i nisam više trpila već joj uzvratila jednom riječi u nadi da će shvatiti. Opet sam dobila signale njenim odgovorom i opet ne samo njenom boli već i svojom sam shvatila da niti to ne valja.

Tada sam se uhvatila razmišljanja.

Jest da je bila neuviđavna u tim situacijama i da nije gleda da li sam skoncetrirana s nekim poslom pa ne mogu sudjelovati u njenim zamislima, ali ne trebam se onda prepuštati osječajima nervozne. I tada sam shvatila da puno puta vidimo geške drugih i to nas izbaci iz takta umjesto da se učimo kontroli i postupamo primjereno situaciji.

Jer ne živimo sami i isprepliču se različiti osobni svijetovi. Njihove potrebe u datim trenucima. Ona je bila u svome poslu i gledala je kako joj SADA treba pomoć, a ja sam bila u svome i kako me SADA dekoncetrira i stvara mi nervozu.

I tada kada sam sagledala iz svih kuteva situaciju sam si došla do jedne spoznaje. Da mi ne stvara ona te osjećaje već da ih si ja sama stvaram! - moje misli... sve kreće od nas samih.

Moja svijesnost i realnost mi govori da ona je bila neuviđavna, ali i da živimo sa još jednim svijetom koji ima sadašnjost i trenutnu potrebu, stoga sam i ja bila neuviđavna. Zato sam si te osijećaje koje sam si SAMA stvarala sa negativnim razmišljanjima odmah na početku stvaranja trebala prekinuti sa pozitivnim razmišljanjima i zamoliti ju da pričeka minutu jer sam taj čas zauzeta i duboko skoncetrirana.

Shvatila sam da je bit u tome da ako je osoba nedovoljno svijesna nekih stvari, a ja ih vidim nisam tu da joj sudim već da joj pomognem i usmjerim je svojim ponašanjem, a ujedno se i učim strpljivosti i kontroli uznemirujućih osječaja. Ako se netko ružno ponaša prema nama, psuje nas, vrijeđa nas itd. opet nisam tu da mu sudim već ću samo dobiti spoznaju kakva je osoba i koga ću izbjegavati, a s kime ću se družiti. Ali s obzirom da nisam savršena od mene će dobiti i po zasluzi, ali jedino onda kada je osoba stvarno prešla sve moje granice... da... sve... imam ih više stupnjeva A na mene neće utjecati jer znam tko sam... ja sam ono što želim biti.... ja nisam ono što mi je netko rekao ili učinio... to je moja prva granica na koju ne reagiram. Ono smo i djelujemo ovisno što držimo u MISLIMA.

Slijedi jedna kratka stara budistička priča:
Chu i Wu vraćali su se kući nakon tjedne meditacije u samostanu.
Razgovarali su o tome kako se čovjek suočavao s žudnjom. Stigli su do obale rijeke.
Ondje su zatekli lijepu ženu koja je željela prijeći rijeku.
Chu ju je podignuo, prenio je na drugu obalu i nastavio dalje s prijateljem.

Wu je nakon nekog vremena rekao:
“Razgovarali smo o žudnji i iskušenju, a ti si uzeo tu ženu u naručje.
To je bila prilika da grijeh uđe u tvoju dušu”.

Chu je odgovorio: “Dragi moj Wu, postupio sam prirodno.
Prenio sam tu ženu preko rijeke i ostavio je na drugoj obali.

A, ti je i dalje nosiš u mislima - i zbog toga si bliže grijehu i zapitaj se što ti to govori.

I ono što je najvažnije, koja god da jest situacija testira nas u kontroli osječaja i sprovođenju svoga puta. Mnogo puta sam kao što vidite pala i znam da ću i dalje na nekim drugima padati, ali samo sam čovijek koji teži ka visokim ciljevima... savršenstvu... koji znam da ne postoji, ali mi stvara poticaj za napredak i rast na svome putu.

Koju god odluku donjeli i sproveli treba se potruditi biti uljudan i na lijepi način se ponjeti prema osobi koja nam je bliska i draga i koja je toliko stvari napravila i radi za nas.

Nema potrebe stvarati nepotrebnu bol drugima, ako žele našu prisutnost, potrebni smo im kako bi se osiječali voljenima, ispunjenima i poštovanima. Zar i mi to ne želimo?

Ima situacija kada nekada nema rezultata.... primjer je moj otac... On je osoba koja kada se nešto krivo napravi to može ponavljati 3 dana i spočitavati.

Tako sam za njegova neizlječiva i konstantno ponavljajuča ponašanja i razmišljanja pronašla način za sebe da mu prekinem na dovoljno lijepi način nit kada počne ponavljati što se trebalo napraviti i kako napraviti kada se nešto krivo napravilo. Jednostavno mu kažem „Što je učinjeno je učinjeno, gotovo je za slijedeči put sada imam ili ako je riječ o nekoj drugoj osobi ima iskustvo i znat ču/e što treba/m napraviti i kako razmišljati“, a ako nastavi sa svojom ponavljajučom pričom počnem mu brojati tako da uvidi koliko puta je ponovio jedno te isto i da je dosadan ne odgovarajući i suprostavljajući mu se. A ako okrivljuje nekoga drugoga, a i on je bio sudionik i mogao je djelovati, a nije, no glavno da je netko drugi kriv onda mu u takvim treuncima pronađem falingu i obznanim mu je i promatram izraz lica koji se pretvara u shvačanje i šutnju.

No sve to je samo trenutno i ponavljajuće jer nije osoba koja ide u dublje analize, razrade, razmišljanja i mijenjanje sebe s ciljem duhovnog rasta.

S njime sam naučila da ono što ne možemo promijeniti ne treba nas niti uznemiravati i stvarati si negativne osjećaje, a kada se ponovi došla sam do stupnja da mi je to smiješno i samo se nasmijem i kažem si evo ga na opet i počnem mu brojati . U tim situacijama ga gledam kao dijete koje ste htijeli nešto naučiti, a ono stalno ponavlja greške, i kada ju ponovi vam je smiješan i puštate ga u nadi da će shvatiti i naučiti jednoga dana, i dalje ste s njime trudite se i podrška ste mu u životu; prema dijetetu se nema osuđujućih misli ili negativnih osječaja jer znate da nije svijestan što radi i da mu treba vremena da nauči. Već se nasmijete i kažete si evo ga opet.

Ono što je prisutno je svijesnost da je prisutna lagana napetost, emocije postoje i ne možemo ih zanemarivati. No to nisu one negativne emocije, već kao što rekoh osjeća se lagani neki kao presing jer ipak se situacija ponavlja ali smo se ih naučili kontrolirati. I bitno je da se razlikuje kontrola emocija od potiskivanja jer se sa potiskivanjem dobiva kontra efekt (potisnuti bijes, nezadovoljstvo), bitno je da se znamo nositi s njima i prihvatiti situaciju i stanje - jer znam da je takav i da ga ne mogu promijeniti, da ga moram prihvatiti i djelujem ovisno o situaciji. A ja imam svoj put u kojemu si prikupljam misli koje su korisne i djeluju i na taj način si pronalazim načine kako da se nosim sa određenim uznemirujućim situacijama, i da ih okrenem u korist da me ne uznemiruju i da djeluju na duge staze, a ne trenutno. I uspijevam!

Tko hoće malo više pročitati o ovome istome može na ovome LINKU

A zagrljaj? Kada ste zadnji put zagrlili roditelje? Ili pokazali poštovanje i ljubav? Po mami visim dan danas bez obzira na svoje godine i visit ću do kad bude na kugli zemaljskoj. Ne želim čekati zadnje trenutke. Sa ocem nemam baš takav blizak odnos, ali se trudim pokazati na NJEGOVOM JEZIKU bliskost.

Zašto na njegovom jeziku? Jer bi na njega netko gledao kao da ne voli dovoljno. A ja gledam na ljude ono što jesu. Sigurno da naiđem na osobu s takvim pogledima ne bi ulazila u vezu s njom. No otac mi je suđen i preko njega učim što znači voljeti. Svatko daje ljubav na svoj način i s obzirom na svoje prioritete i ono što voli i na kojemu je stupnju razmišljanja. Moj otac ne pokreće neke dublje razgovore, a kamoli duže, već priča o onome što njega interesira i sluša samo sebe ne zna druge, gurman je, kada sam bila manja nije znao niti u koji razred idem, skoro pa da se sjeti koliko godina imam, kao i kada nisam živjela s njima znao me nazvati, ali me nije pitao kako sam, bilo što intimnije o meni, već pita da li sam probala i da li jedem kobasicu koju mi je poslao, da li općenito jedem, površno pitajući o nekoj aktualnosti.

Gledam puno njih se ljuti na svoje roditelje da im ne daju dovoljno ljubavi i da je ne znaju pokazati. A ja gledam ono što je moj otac i koliko mogu od njega očekivati. Gledam što voli, a svi mi nešto što i sami volimo želimo podijeliti sa drugima. Tako on meni zapravo daje svoj maksimum, koji ne ću reči da je očaravajući no to je njegov stupanj. Znam i svijesna sam da se može puno bolje, ali to je ON! I on me VOLI! Jest da zna piliti svoje, ali to je ON! Jest da kada smo „pričali“ preko telefona da je bilo o onome što je njega interesira, ali to je ON, uostalom nazove i interesira se... na svoj način! I svoju ljubav mi pokazuje na svoj način i ne tražim više od njega i po mojim zamislima kako bi trebao pokazivati i kakav bi trebao biti jer vidim više i dalje od njega, već prihvačam ono što mi daje i koliko je sposoban dati. I pročitala sam ga i naučila o njemu kako on pokazuje svoju ljubav i odmah je s time i osječam i prihvačam jer u cijeloj toj pozadini se krije toplo i meko srce koje zna izazvati u njemu suzu u oku koju tada pokušava sakriti jer je ful osjetljiv na ljudsku muku i nevolju... da... čak i na filmove zna pustiti suzu pa brzo pobijegne.

Žao mi je samo onih koji u tolikoj želji da budu voljeni imaju razne strahove i nsigurnosti i toliko su je se gladni i žedni da ih je nemoguće namiriti i vječno su nezadovoljni. Pitam se, zašto onda stoje na mjestu i ne poduzmu nešto – prevedeno; zašto si stvaraju negativne osječaje?

Kao što rekoh svatko ima svoje muhe, na kojima sam treba poraditi, a to je cijeloživotni posao ako se uopće udostojimo uči u lov na njih. Ona je tamo gdje je, ja ne želim biti ona ili on, sami si stvaraju svoj životni put i ja tu ništa ne mogu već ih mogu samo prihvatiti takve kakve jesu (nivo razvojnog puta), a dalje idem svojim putem.

Zbog takvih i sličnih događaja trudim se biti bolja... budna... otvorenih očiju i ušiju, biti što poštenija, obzirna i dobra . Inače imam strpljenja i razumjevanja, ali tih par puta nisam imala, i ne želim si niti dopustiti više iti jednu priliku za takve postupke. Treba se učiti kontroli u službi ljubavi i suosječanja. A da bi to uspijela vježbam konstantnu budnost.

Moji su mi dali puno, a to je toplo i meko srce puno ljubavi.

I na tome sam im zahvalna toliko da ne gledam njihove mušice a kad mi neka stane na nos otpuhnem ju, a ako je previše dosadna tada sam uporna i mašem dok ne odustane a ako me ugrize, onda ću joj reći da je bezobrazna i da me to boli i da me je to povrijedilo, a ako ni to ne upali onda ću ja nju ugristi da osjeti i nauči kako je to jer očigledno nije upoznata sa takvim osječajima ili je nedovoljno osviještena. Jer naučila sam „Što je previše je previše“ i da onaj koji ima više daje onome koji ima manje i tako se preklapamo u svemu i zato smo svi različiti, a opet isti jer svi smo na putu kroz koji učimo u potrazi za mirom, srećom i blagostanjem iliti nirvanom. A to je samo kratka verzija podugačke strpljivosti, kontrole živaca, osječaja i kontrole ega i stvarne krajnjosti i postavljanja granica.

Često mi se vrte pitanja: kako ispravno pokazati ljubav onima do kojih mi je stalo, gdje je granica između brige za sebe i brige za druge - kako napraviti balans u gledati pozitivno, ne zamjerati, nadati se, podnositi, razumjeti, biti strpljiv, dobrostiv. Što sam već sada i što bi kao trebala biti. Znam samo da treba zgaziti puno svog ega za to. Težim ka tome da ga održavam na potrebnoj razini - normali kako ne bi prešao u taštinu.

Mislim da sam dosta toga rekla u priči s mušicama. Treba biti strpljiv i tolerantan dok se ne pređu krajnje granice, a te granice su kod svakoga na drugome mjestu, nekome više na početku, nekome na sredini, a nekome pri samome kraju, a gdje je kraj? Svatko s obzirom na stupanj znanja ima svoj kraj. A tolerancija se uči i strpljivost se uči, sve se uči, na svemu moramo stalno raditi i proširivati njihova značenja i s time rasti. Svi tražimo, svi čeprkamo, svi oremo i u svim tim nastojanjima ponekad napravimo kaos i nemir.

Dosta puta nismo sigurni jesu li naše odluke ispravne ni kamo će nas ustrajnost i tvrdoglavost odvesti, niti smo svijesni koliko skupo čemo to platiti. Niti trebamo, niti možemo jer onda bismo sve znali, a gdje bismo onda bili? I zato mislim da je sve u neprekidnom učenju i vježbanju suosečajnosti, dobročinstvu, empatiji, obzirnosti kako bismo mogli napraviti najbolje poteze i odluke. I odmah s time dobivamo etiku i moral; kulturu ponašanja, koju ne trebamo štrebati na pamet.

S obzirom da nisam živjela od svoje 20-te sa roditeljima pruža mi se jedinstvena prilika za daljnje učenje i testiranje sebe i stajališta koja sam si kroz život stvorila. Jer kroz život učimo kroz različite veze; sa partnerom, prijateljima, roditeljima, poznanicima i slučajnim prolaznicima. Prvo su me užasno živcirala njihova ponašanja, a onda sam počela pronalaziti riješenja za riješiva i neriješiva njihova ponašanja.

Ako mislimo da smo napravili sve solucije sa nekim ne riješivim ponašanjem/problemom i nisu djelovale ili su kratkoga vijeka i ponavljajuća su onda gledam da trebam promijeniti sebe, a ne okolinu. Jer mi smo ono što MISLIMO, mi smo misli koje su pokretač STVARANJA uznemirujučih osjećaja i (svoga) svijeta. Kao što se može vidjeti uspjevam i djeluje. Nisam njih promijenila, niti mogu ali sam zato naučila kako se nositi sa njima i s time životom, a da mi se ne stvaraju uznemirujući osječaji i da ih volim sa svim njihovim slabostima/manama i ne spočitavajući im za „nedjela“ iliti greške. Jer gledam dobru ljudsku stranu, a mane toleriram; naravno treba znati što i koliko treba tolerirati i gdje su granice.

Partnera sami izabiremo i sami si ga namečemo jer i on će koliko god da smo ga se trudili izabrati što privlačnijeg i „kvalitetnijeg“ imati svoje mušice, razlika je samo što smo si ga sami nametnuli pa ga se možemo i riješiti.

Osoba sam koja poštuje i prihvaća osobnost – razlike, kaže što je smeta, koja prihvaća tuđa iskrena izvinjenja i ne gleda na to da je s time osoba manje vrijedna već dapaće da je itekako sposobna biti ponizna, jer ima snage reći izvini i s time (si) priznati greške ( „SI“ jer na to čak gledam da iskrenim priznanjem nije meni priznao samo meni nego i sebi jer mi je izvinjenje pokazatelj duhovnog rasta), osoba sam koja pohvali tuđa dijela bilo koje vrste jer za sve treba truda i postajem osoba koja je sve to je još digla na višu razinu, jedno od je da se nisam zahvaljivala osobi što me voli – ono što jesam, što mi ŽELI DATI svoju ljubav i da sam joj beskrajno zahvalna na tome, na dalje ću i to pridodati u svoje zahvale. Previše stvari uzimamo zdravo za gotovo.

Žao mi je jedino što još nisam naišla na osobu koja će to prepoznati i zaustaviti se. Prva je iskorištavala slobodu koju pružam jer se tada nisam naučila zauzeti za sebe jer sam bila nezrela i previše sam se davala sebičnoj osobi, i moj način funkciniranja se iskoristio, a druga nije iskoristila jer je gledala krive stvari i samu sebe ugušila jer ujedno nije govorila što je smeta, a ja ne mogu čitati ljudske misli i ispunjavati ljudske potrebe koje nisu vidljive ili koje nisam uočila već mi se mora reći, jer sam samo obično ljudsko biće koje želi dobro drugima, da su sretni i zadovoljni, i biće koje ujedno griješi na svome razvojnom putu i nema moć telepatije.

Trenutno sam umorna od svega, iscrpljena i uživam u samoči... a u samoči sam spremna biti i do kraja života, ako ne naiđem na osobu koja će me razumjeti i moči pratiti. I samo znam da sam jako puno naučila i dobila iz tih dviju veza, i ta dva vrlo dobra i korisna iskustva spajam u jedno.

Do tada i na dalje ćemo spoznati i spoznavati sve više što znači prava i iskrena ljubav... bezuvjetna ljubav... čista ljubav... to je sve, to je život, to je dobro i loše („U dobru i zlu“).. to je... cijeloživotno učenje...i otkrivajte sami ja sve više otkrivam. A što više otkrivamo međuljudski odnosi nam postaju jasnij, jednostavniji i manje uznemirujući...

Kroz život naučimo gdje se trebaju postaviti granice, što treba prihvatiti, a što odbaciti. Kroz jednu vezu i osvrtanjem na njenu prošlost sam naučila što treba odbaciti, a što prihvatiti, gdje postavljati granice, izboriti se za sebe, stajati iza svojih misli, a jedna vrlo kratka me je dobrano pogodila, uzdrmala i probudila iz zimskoga sna što me potaklo da otpuhnem prašinu sa sebe i pogledam što se to nalazi ispod - ono što već jesam, ka ćemu težim i što treba malo poštelati kako bi se napravio još bolji od boljeg... model.

Cijeli život se tražimo i upoznajemo sa sobom. Ono što je najvažnije je da nema krivaca jer ne tražim krivce i nikoga ne okrivljujem ni za što jer sve kreće od NAS samih. Da sam se postavljala drugačije bilo bi drugačije i okolina bi se drugačije postavljala prema meni. Kako se postavimo tako će nam i biti. Tada bi imala drugačije misli, drugačija razmišljanja, zato mi se na dalje neke situacije više neće dešavati u životu jer sam ih prošla, osijetila i naučila.

Svi smo Božja djeca... svi smo isti... nema gorih i boljih... ali treba to shvatiti i proširivati si... meni je to sve jasnije i zato imam veliku toleranciju i razumjevanje za ljude. I unatoč svijesnosti o težini života sve se više smijem (viječnih li životnih paradoksa ), ne predajem se depresiji i crnim mislima jer sve više otkrivam sive zone između crnoga i bijeloga – paradoksa... i smijem se! Smijem se sve više životu i uživam u životu!

No nekada nam pročitano nije dostatno jer nemamo dovoljnju širinu znanja i razumjevanja i pročitamo doslovno i plitko. Tako neke djelove čitamo doslovno iz Biblije ili Kur`ana ili iz budističkih spisa... jer ih zapravo ne znamo pročitati (još ili za sada jer nam nije vrijeme). No za početak je nekada i ono što nam nije previše jasno, a razumno nam zvuči dobro implementirati u sebe, zadržati dah i držati u sebi dovoljno dugo dok sjeme ne pusti korijenje, a ono što pusti to je naš put. I neće pustiti iste korijene kao nekome drugome jer svatko ima svoj put, svoje životne situacije i događaje kroz koje zapravo učimo. Sve pročitano, ono što smo čuli ili što smo samo prošli kroz neku prostoriju i situaciju ostavilo je traga na nama, stvorilo nam nove spoznaje i proširilo već postojeća saznanja. I svi idemo ka jednome, ali do toga dolazimo različitim putevima.

Dobro je imati pozitivne, ohrabrujuće misli i koje će nas voditi u teškim situacijama i mudre misli koje će nas držati budnima u svakodnevnim djelovanjima.

„Kad bih molila Boga da svi ljudi budu zadovoljni sa mnom,
Pred svakim bih vratima trebala mijenjati svoje mišljenje.
Stoga ću radije moliti da moje srce bude čisto pred svima.“
Amma Sara

I?.... koji je moj put?... onaj koji odaberem... izabire ga toplo i meko srce puno ljubavi... a to je put mira, sreće, blagostanja i ljubavi... ponekad mi je malo mutno kako to postići pa znam i skrenuti na krivi put i zalutati, ali ima nešto što me vodi i uvijek me vrati na onaj pravi put. A onda kada se vratim na njega vidim novo dobivena iskustva koja su mi proširila taj moj put, produbili, povečali kako bih ga još više znala razumjeti i pravilno sagledati i s njime nastaviti.

I tada svaki put spoznam da što više znam sve manje znam jer mi se stalno otvaraju nova vrata puna novih i većih spoznaja. Ima li kraja? Ili je sve kao svemir i duša.... bekonačno?

Svaki novi dan je novi početak i nova mogućnost da učinimo nešto od sebe i svog života, da damo najbolje i budemo bolji čovjek.

I na kraju...
Mi smo ono što mislimo
i s time...
stvaramo svijet kakav želimo gledati
i mijenjamo okolinu...mjenjajući sebe.


Vukovi

Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu.

- U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas.

- Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam... Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.

Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita:

- Koji vuk na kraju pobijedi?

Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu:

- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...


Misao mog srca...

buđena snenim maznim glasom...
mažena vrelim dahom...
opijena očaranim pogledom...
smirena nježnim dodirom...
ovijena maglom i tvojim bićem...
isprepletena pogledom tvojim...
istkana od tvojih poljubaca...
naslikana kistom tvojih usana...
voljena ljubavlju tvoga srca...
sretna sam...
zbog sjaja u tvojim očima...
zbog mirisa tvoje kože...
zbog pogleda dječačkih očiju...
zbog nježnosti krila leptira...
zbog osmijeha na tvojim usnama...
zbog otkucaja tvog srca...
zbog ljepote tvoje duše...
zbog iskrenosti tvoje misli...
zbog dodira tvojih ruku...
volim te...
zar je potreban razlog?

@desertrose


Post je objavljen 30.12.2007. u 17:20 sati.