Marketing
Čuvar
Uz osamu sam sjedio… i sjedio… i čekao. Vjetar je puhao svom silinom i raznosio bijele nježne pahulje oko mene. Probudili su me… iz leda. Skrivao sam se u mojim planinama, daleko od poganske Imperije, želio sam ubiti bol, spavajući u ledu. Tad su me probudile lijepe riječi. Okrenuh se i osluhnuh… Jest. Vjetar je govorio. Moje tanke bijele halje bile su smrznute, a ja opet, ne osjećah hladnoću. Nekoć sam uživao u strasti vatre i glazbe, naglih pokreta, životnog smijeha… a sad… tražio sam samo malo Tišine, a moj san protegnuo se u vječnost. Glad je ranjavala moje tijelo čim dođoh k sebi. Nisam bio sposoban za lov… a šuma je bila gusta… Uspio sam zapaliti vatru, mada mi je srce već stalo od snage leda. Umirih se… i nastavih slušati. Noć je bila duga… a sada je još duža, to sam znao. I ulice moga grada u Imperiji također su prazne… a ja sam daleko, i nitko ne zna da sam otvorio oči. Duboko u podsvijesti glasovi su zvali… i zvali… a ja sam spavao.
Osjećao sam, kad sam se umirio, nečije korake kako mi se približavaju. Šuma se umirila. Kao da je samo njemu dopuštala da prođe stazama nepozvanih.
Pogledao me zlatnim očima. Iskesio je svoje očnjake prema meni dok sam bio naslonjen na drevni stari hrast. Osjećao sam… na njegovom sam području nepozvan… i slab. Protiv njega ne mogu sada i ne želim. Radije neka umrem od ugriza gladne životinje, nego da čovječja ruka bude zaslužna za moj svršetak. Približio mi se. Njegova dlaka bila je siva, na nekim mjestima crna, na nekima bijela. I na sam pogled bila je neopisivo meka… Ispružih ruku, poželjeh ga dodirnuti. Vjetar je zapuhao i otpjevao prvi stih majke Tišine. Vuk se umirio. Pogledao me, ovaj put drugačije. Strast divljine i dalje je sjala u njegovim očima, ali nije želio da sam dočekam jutro.
Približio mi se. Bio je veći nego je uobičajeno za vuka. Legao je svim svojim tijelom na moje noge i na dio mog trupa. Glavu je položio u moje krilo. Pomilovah ga po glavi i rekoh… Hvala ti prijatelju… za malo topline. Zacvilio je tiho, ali dovoljno čujno. Polagano, njegova toplina preplavila je i moje tijelo. Kao serum od bogova poslan meni, od vuka, od same divljine, od prirode… Tada nestade i nevinost snijega, i prokletstvo leda. Protrčah uz to tijelo kroz sve šume Imperije… ostavih trag… a tada začuh… zavijanje njegovih prijatelja prije zore.
Mog čuvara više nije bilo. Od njega nije ostao ni trag na zemlji, ali trag na meni ostat će do vijeka. Moj mukotrpni put za povratak je… započeo.
Najdraži moji vjerni... dobra vam večer svima. Nije me bilo dugo jer... bijah u drugoj državi, daleko od svog doma... jer, neću vam lagati, bilo mi je jako jako loše... iz ovog mog sna u ledu, i sami možete zaključiti o čemu je bilo riječ, ali evo me opet, ovdje. Oprostite, što nisam svraćao na vaše blogove, zaista, i obećajem vam, nadoknadit ću sve. Evo, i blagdani uskoro prolaze, i želim vam sve najbolje... a vuk... vuk je istinit, najdraži moji. Barem vam ja nikad nisam lagao...
SLAVA BOGOVIMA POGANSKIM U VIJEKOVE!!!
Post je objavljen 30.12.2007. u 16:49 sati.