Marketing
. . . hladni vjetar, novi ostavljeni tag . . .
Sama u sobi, večeras sam iščeznula… pokušavajući se vratiti onomu u čemu sam ubijala sate zadnjih par godina. Sada, kada sam za praznike kući, sve je drugačije, osjećam da su sve moje kreativne strane ubijene.Ostavljen je trag neke nove blogerice, i sada… kad je sve manje nas starih virtualnih prijatelja odlučujem da nastavljam!
A ja, ja opet sve želim natrag, želim da riječi izlaze iz mene, želim živjeti život koji sam živjela prije nego sam otišla od kuće prije tri mjeseca. Želim pobjeći iz onog velikog grada koji me guši. Čudno, prije dva tjedna nisam željela ići spavati, imala sam ružne snove i ubitačno je kada vas je strah zaspati. Probudila bi se s misli „..živa sam a drugi likovi?!“
Jeste li ikada gledali nekog dragog u oči i lagali mu?
Gledala sam ga u oči, taj trenutak, kada mi je postavio pitanje, željela sam mu reći, to mi je bila prva pomisao. Lagala sam nevinom djetetu, koje mi je postavilo obično pitanje, lagala sam i nisam imala hrabrosti reći istinu, reći da sam s njim neko dulje vrijeme. Poželim se razotkriti, pa nije to velika stvar. Šutim, možda jer nema ničega? Da, možda baš zbog toga i nemam što za reći, kada su sve latentni čimbenici sa kojim manifestnim ozljedama kao žig gašene cigare. Možda se nikada neću moći osloboditi bilo dobro ili loše, ali… Znam da ću tek tada propasti i padati sve dublje, jer onda neće biti pitanja, odgovora, neće biti prošlosti ni budućnosti. Najteže je što mi je do tih osoba stalo!
Osjećam te svuda oko sebe,
ali nismo ono što smo bili, vjerovala sam ti!
. . .ne osjećam se dobro, ne ide kako treba,
držala sam tvoju ruku predugo,
sada je vrijeme da ju pustim. . .
Post je objavljen 30.12.2007. u 00:21 sati.