Marketing
Snovi kao reflekcija stvarnosti
Sanjao sam ju, svoju savrsenu "šišmišarku".
Pošto sam prolazio kroz dosta dubokoumnih problema (da, ziher) ovih nekoliko mjeseci dao sam si na zadatak da razmšljam "šta bi bilo da bi bilo". I dosta je toga letjelo na sve strane, od stvari pa do misli.
Jućer sam usnuo stvarno poseban san. Bio sam u tranvaju i slušao Einstürzende Neubauten. To mi je vrlo čudno jer te prije nekoliko dana skinuo pjesme. Čini se da je taj bend mnogo dubokoumniji od onoga što sam ja mislio. Uglavnom, da se vratimo na pravu temu. Slušao sam dakle te eksperimentalne zvukove i uživao u mirnoći staroga tranvaja. Nisam baš obraćao pozornost gdje smo jer sam samo geldao u jednu osobu.
Sve će ovo pomalo klišejevski zvućiti no kako da si pomognem, tako je to izgledalo i ja to ne mogu promijeniti ni da želim.
Blijeda put, žarko crvene usne, boje najtamnije nijanse crvene ruže, zamišljene oći, tanke obrve koje su bile izrazito izražene jer su bile crne kao ugljen, baš kao i njena kosa.
Vidio sam da me pogledala. Baš i nisam obraćao pozornost. Takav sam ja. I kada sam shvatio da na sljedećoj stanici idem dolje, nisam otišao. Ona je još uvijek bila tamo i krajem oka me pogledavala. Ja sam napokon prihvatio igru i pogledao je. Nasmiješila se. To je bilo to. Nisam više išta trebao raditi. Zapravo, jesam, jer muški uvijek sve rade. E pa sada sam napravio nešto drugo.
Kako bi Matija kojega svi vi znate ostao na mjestu smješkao se i čekao, ja sam zakoračio. Prešao sam onu granicu koju inaće ikada ne bi napravio, prišao sam Joj. Nisam znao da li je s nekim jer sam se samo fokusirao na nju, nisam gledao kuda hodam i samo sam koračao, koračao i koračao. Došao sam do nje i rekao "Prekrasne obrve", nasmješio se i otišao na lijevo od nje na prozor.
Mislim da je to to, muško si kada ti iz ustiju izleti nešto sasvim neočekivano. Znaš da te nešto obuzelo čim ne možeš kontrolirati svoj jezik. Gledao sam van, a zapravo sam gledao njen odraz lica u staklu. Nije se smijala mojem bauku, već smo nastavili ovaj ritual pogleda. Prolazile su stanice i znao sam da ni ona nije izašla na onoj na kojoj je trebala. Pogledi su se samo spajali, u staklu. Mislim da smo oboje znali da jedan drugoga vidimo no i dalje nismo mogli prići jedan drugome. I onda sam samo skrenuo pogled, pogled sam usmjerio prema njoj. Zacrvenila se. Kontakt u staklu je nestao.
Njeni blijedi obrazi su se zacrvenjeli kao i njene tamne usne. Pogledala je dolje.
Sad je gotovo, mislio sam, sad je sve gotovo. Bravo Matija.
Nisi dobio ni broj, ni mail, ni jebeni myspace account.
I taman kada sam mislio da će sići na sljedećoj stanici, ona se okrenula prema meni. Prišla i ... onda sam se probudio.
Post je objavljen 29.12.2007. u 18:59 sati.