Pregled posta

Sve ljubavi tetike Julike

"Nekakvoga si vraga moram zeti, pak si onda najrajše zemem nazaj svojega." – odgovorio je Francek susjedu koji nije krio čuđenje. Netom načeto sedmo desetljeće života, ali i godine rata i težak rad učinili su da Francekova figura izgleda krhko i oronulo. Išao je pješke na koprivnički kolodvor. Nije htio zakasniti pred popodnevni vlak iz Zagreba. Na peronu je morao biti prije nego umorne kumice stežući kvrgavim prstima prazne cekere i korpe krenu izlaziti iz vlaka. Francek je morao pomoći svojoj Juliki, pružiti joj ruku da se ne spotakne na skliskim željeznim štengama vagona. Vratila se. Večeras će do kuće njenog brata u gradu, a sutra će im već netko pomoći da se domognu Peteranca. Tamo, u skromnom domu, pokušat će dvoje umornih ljudi skupiti rastepene komadiće svojih života.
…………………………………

Kad ju je Francek prvi put ugledao, Julijana je bila mlada žena ponosnog držanja. Nije još napunila ni trideset, ali mnogo toga je već bilo iza nje. Početak Drugog svjetskog rata zatekao ju je u roditeljskoj kući u Širovicama. Radila je naporno sve poslove koje seosko domaćinstvo nameće svojim članovima, a jedno joj je oko uvijek bilo na Mireku, dječačiću rođenom neposredno pred rat. Ne znam bi li se to moglo pripisati Julijaninom nemirnom duhu, nekom čudnom oportunizmu, želji da se ne pokorava nikakvoj životnoj reguli, ili jednostavno nepromišljenoj gluposti, ali u tim teškim i opasnim vremenima ona je pronašla vlastiti modus preživljavanja. Mnogo je vojnika prolazilo selima, mnogo ih se krilo po bregima iznad Koprivnice. Već od 1942. bilo je tu ustaških zdrugova, bilo je domobrana. U šumama su se krili partizani. A Julijana je odmah shvatila: na koga god da je put nanese, dobro ga je smiješkom pozdraviti. Tako je, kako bi se to narodski reklo, šurovala lijepo i s jednima i s drugima, i s ovima i s onima. Mnogo godina kasnije doprla je do mene i priča o raznom sanitetskom materijalu i o lijekovima koji su tajanstvenim kanalima iz ustaških ruku prelazili u ruke partizana. No, bila sam sklona o tome razmišljati kao o još jednoj ruralnoj legendi.

Mladi padobranac koji u to vrijeme skakao na Danici nije bio ni legenda ni mit. Bio je itekako stvaran, stasit, atletske građe. Julijani nije promakla njegova vitka figura, a i ona je njemu odmah zapela za oko. Nitko točno ne zna kako se desila ta ljubav, ali sigurno je da je bila od onih što planu velikim plamenom. Čime je već pomalo ogrubjela Julijana za čije se suknje i frtune hvatao sinčić privukla lijepog i mlađeg padobranca nije možda znala ni ona sama. Zato se valjda i nije odveć iznenadila kad su po nju u vinograd dotrčali dječaci vičući: "Teca, odi, fletno, v dvorišću je jena gospa, tebe išće!" Bila je to majka naočitog padobranca. Poput staroga Žermona koji preklinje Violetu da se odrekne velike ljubavi prema Alfredu, gospođa iz daleka, pristojno, ali nadasve odlučno, uvjerila je Julijanu da "se odmah ima maknuti s puta sreće njenoga sina." Julijana je rubom prašnjave košulje otrla znoj što joj je pekao oči i rekla: "Ništ se ne brinite, bu vaš sin sretan." Je li se kasnije u godinama kada je osvajao važna sportska odličja i kada se sretan penjao na pobjednička postolja bar na tren sjetio Julijane? Ona je njega odmah zaboravila. Ili je samo duboko potisnula ugasle ostatke svoje velike ljubavi.
…………………………………

Negdje krajem 1943. jednoga se dana Julijana popela na sjenik u štaglju. Privikla se na tamu, a pravo u oči gledao ju je uplašeni muškarac. Prljavi, gladni domobran, čiji ju je pogled preklinjao da mu pomogne, bio je Francek. Obitelj moga pradjeda čuvala ga je i skrivala sve dok pred kraj rata nije smogao hrabrosti i vratio se u svoje selo. Mjesecima mu je Julijana donosila hranu na sjenik i tu i tamo kakav čisti komad odjeće koji bi krišom uzela među bratovim stvarima. Izgleda da se ponekad u mirisnom sijenu znala zadržati malo dulje negoli je trebalo. Francek se mogao zahvaliti samo na jedan način: zavolio je Julijanu. Htio ju je povesti u svoje selo, htio se u svojem skromnom domu brinuti o njoj i o njenom sinu. Je li ona bila preponosna da pođe s neuglednim domobranom ili je u njenom srcu još uvijek tinjao neki drugi plamičak – ne znam. Tek, Francek je iz Širovica otišao kući sam.
…………………………………

Ne sjećam se točno kada je moj pradjed s bogatog grofovskog imanja na kojem je radio doveo svoju obitelj u Širovice. Za vjerno služenje grof mu je dao i pristojnu otpremninu u vidu zemlje. Možda je Fran Galović svoga cvrčka slušao baš tu, u vinogradu moga pradjeda. Crn-bel… crn-bel. V trsju popeva, Grozdje dozreva… Crn-bel… pisao je mladi pjesnik šećući obroncima Širovica. Dok večer se zmrči, On pesmo zavlači, Drago starinsko, Veselo vinsko: Crn-bel.. crn-bel… u dolini se pružao grad, svoje podravske brege Fran je ubrzo zamijenio frontom na kojoj je zauvijek utihnulo njegovo lirsko pero, a u Širovicama su vrijedne ruke i dalje kopale vinograd, vezale lozu, brale grozdove.

Djeca su se rađala, usta je trebalo hraniti, a zemlju natapati znojem. Raditi je morao svatko tko je bio zdrav i prav. Radila je i Julijana, ali duboko u sebi osjećala je stalnu želju za bijegom.

Julijana je jedna od mlađih sestara moga djeda Ivana. Svijetle kose, blijede puti, tankoga struka, već se u najranijem djetinjstvu razlikovala od druge djece. Iako je Kolar baš nekako u vrijeme Julijanine prve mladosti stvarao svoju Janicu, mislim da mu pred očima ipak nije bila sestra moga djeda. Njena je ćud bila daleko od ćudi mirne, nesretne Janice. Nije se samo stasom razlikovala od punašnih seoskih djevojaka. Željela je otići iz maloga sela u kojem su za ondašnje prilike, istina, dobro živjeli, ali u kojem je život značio težak rad na polju, u vinogradu i u štali.

Svoje tajne, nadanja, radosti i razočaranja djevojke su jedna drugoj povjeravale okupljene oko seoskog zdenca. Nije svaka kuća imala svoj zdenac. Na jednom križanju bio je iskopan onaj zajednički. Seljani su s vedricama u rukama odlazili po vodu i mjesto je s vremenom postalo okupljalište na kojem se raspravljalo o važnim seoskim događanjima: tko se ženi ove jeseni, tko ima kćer za udaju s najboljim mirazom, tko je umro…

I Julijana je voljela odlaziti na zdenac, razgovarati s prijateljicama, smijati se, zadirkivati seoske momke. Najviše se radovala susretima s vršnjakinjom Barom. "Čuj, Barek nek sem kaj ak si ja prva muža ne najdem!"– rekla je iznenada dok joj je među dlanovima klizio u bunar debeli štrik s vedricom. "Kaj?!" – ljutila se prijateljica, a onda se brzo sjetila: "Znaš kaj, ak si ti tak sigurna, bumo se kladile. Odi Zvonko sim, buš nam svedok!" I tako se Julijana prvi put zaljubila i odmah udala. Za okladu! Dobila je okladu, ali dobila je i muža kojega ubrzo nije više htjela. Miška se ničim nije isticao. Skromni radnik na željeznici nije bio pošteđen kada je velika ekonomska recesija tridesetih godina donijela mnoga otpuštanja. Ostao je bez posla, a Julijanina obitelj jednostavno ga je otjerala. Ne znam je li još nečim zaslužio da mu pokažu vrata, ali mislim da je tim pomalo nečasnim činom mojih predaka oklada s Barom dobila drukčiji ishod.

Selom se ubrzo pročulo što se desilo. Stojeći oko bunara, djevojke su kroz neobuzdan smijeh prepričavale kako Julijana opet spava sama i to u sobi čiji prozori gledaju na put. Stari i braća spavaju na drugom kraju kuće. Bilo je to nešto što je mladi mlinar odlučio iskoristiti pa kada se jedne noći uz pomoć prijatelja popeo kroz prozor u Julijaninu sobu, nitko od ukućana ništa nije čuo. Sutradan, prije nego se sa zvonika u daljini oglasilo podne, selo je znalo sve o dramatičnoj otmici i bijegu. Svatko je zdušno dodao poneki veseli detalj. "Tecu Janu su fkrali i otpelali tjem v Slavonski Brod."– šaputala su djeca. No, mlinar kao da je zaboravio djelić vlastite biografije. Mlinarica, usput i njegova vjenčana supruga, strogo je naumila vratiti ga kući. Saznala je gdje je i prijavila ga žandarima. E, da, u ono vrijeme tako nešto sasvim je lijepo funkcioniralo. Teca i mlinar su, kako se to onda govorilo, šupirani i pod pratnjom žandara vraćeni u Koprivnicu. Sve bi bilo u redu da se mlinarica zadovoljila sramotom koju im je priredila. Ali, nije! Na kolodvoru je sačekala Julijanu i nekoliko puta je dobro kišobranom oplela po leđima. Kako je mlinar prošao, ne znam.

Nakon tog neslavnog povratka teca Jana postala je tetika Julika. Djeca su se teško navikavala na to da je drukčije zovu, ali uživala su premećući šarene, njima čarobno lijepe haljine koje je donijela i slušajući priče o kavanama u kojima je pjevala. Da, da, tetika je započela pjevačku karijeru koju su žandari tako naprasno prekinuli. Donijela je ona iz Slavonskog Broda još ponešto: def kojim je pratila svoje pjevanje, a kojem su se djeca silno čudila i radovala i nešto što u prvi mah nitko nije vidio. U njenoj utrobi rastao je mali Mirek.
…………………………………

Rat je završio. Julijana je iza sebe imala kratki brak, kratku pjevačku avanturu s mlinarom; padobranac se vratio u svoj grad, a domobran u svoje selo. Ostao joj je samo Mirek koji se na obližnjim livadama igrao s djecom svojih ujaka. Neka djeca nisu više živjela u kući moga pradjeda, ali dolazila su često k djedu i baki. Među njima i kći Julijaninog brata, moja mama. Nedavno mi je priznala da je baš ona donijela šibice kada su svi zajedno odlučili zapaliti vatru. Tko je zapaljenu šibicu prinio sijenu danas više nije važno. I štagalj i kuća do temelja su izgorjeli. Nestašna djeca uspjela su iz vatre spasiti nepokretnog djeda.
Tetika Julika ovog puta nije odbila pruženu ruku nekadašnjeg domobrana Franceka koji je čuvši za paljevinu još jednom odlučio okušati svoju sreću. Većina Julikinog ponosa s vremenom je pomalo nestala: malo pod mlinaričinim kišobranom, malo u ratnim godinama, a najviše u plamenu koji je progutao imanje. Uzela je Mireka za ruku i krenula put Francekovog sela. Godine su prolazile i činilo se da se tetika Julika smirila. Vodila je nekako svoje domaćinstvo, ali o nekoj velikoj ljubavi nije više mislila… Tih godina vjerojatno ni sama nije znala da se njen vječno nemirni duh samo malo pritajio.
…………………………………

Bila je već zašla u godine kada je u selo stigao stariji gospodin iz Zagreba. Posjetio je neke daljnje rođake. "Znaš kaj Julika, taj feš gospon; to bi baš bilo nekaj za tebe." – govorila je joj je dokona susjeda kao da je Julika seoska udavača bez briga i obaveza. Ali, bilo je to dovoljno da se u Julijani probudi stari nemir. Ni pet ni šest - našla se s gosponom u vlaku na putu za Zagreb. Zašto je taj fini gospon poželio povesti Julijanu koja odavno nije bila ni mlada ni lijepa, koja je na sebi najčešće imala staru pohabanu odjeću i čije ogrubjele ruke nisu više tako vješto i lako radile kao nekad, ostat će zagonetka koju ni ne pokušavam riješiti. Francek nije znao je li više tužan ili ljut kad je nakon nekog vremena stiglo iz Zagreba pismo. "Sem videl poštara pri tebi, kaj si lista dobil?" "Je, sused, Julika se javila. Veli, sam ti Francek dragi budi dobar, čkomi i čekaj. Bum se ja vrnula. Buš videl." I Francek je strpljivo čekao. A što je drugo i mogao? Još je godinu, dvije Julijana živjela životom velikoga grada, a onda se gospon zauvijek preselio na Mirogoj. Oprostila se s njim posljednji put, spakirala svoje stvari u dva omanja kofera i sjela na vlak za Koprivnicu.
…………………………………

Francek je stajao na peronu. Kumice su se nestrpljivo gurale ka izlazu iz vagona. Julijana je mirno sjedila. Ipak je ona fina gospođa iz Zagreba. Istina, vraća se u blatnjavi Peteranec, ali – neće je više viđati u ružnoj zakrpanoj odjeći. Zagonetka oko gospona iz Zagreba veća je nego mi se činilo kad sam prvi put čula priču o njemu. Po njegovoj smrti tetika Julika postala je vlasnica sasvim pristojnog nasljedstva.
…………………………………

"Nekakvoga si vraga takitak moram zeti." – mrmljao je Francek stojeći na peronu dok je svojoj Juliki pružao ruku da lakše siđe zaleđenim stepenicama vlaka.