koliko sam čekala da mi se otvori blog moja dubokoumnost je prošla i prošla me volja za pisati ALI pošto nisam bila godinu ili više na blogu moram se potrudit.
ne znam dali se i drugima ili samo meni dešava da tek nakon nekog ružnog ili bolnog događaja ja počnem razmišljati o životu,njegovom smislu i šta ja imam od života.tada shvaćam koliko puno imam i koliko se mogu smatrati i presretnom,koliko toga bi htjela napraviti, dati,reći,sve mi počinje imati smisao i kad kao da sve to počinjem kužiti dođe novi dan
a ja se u njemu izgubim i zaboravim na moje dobre misli.
htjela bi upoznati nekoga ko zna ŽIVITI ŽIVOT.na to mislim na život u kojemu novci nemaju jako razloga za opstanak.
budala ko je izmislio novac i budala ja kojoj mi on treba!
život je samo jedan(ako ne vjeruješ u reinkarnaciju),izgleda kratak jer ga neznam iskoristiti,a moram ga živiti i uživati.to znači da oni koji misle kao ja vjerojatno trebamo promjene ali promjene od temelja naših moždanih prostranstva.
treba pasti na samo dno,izbrisati sve ružno,negativno,tužno ali ne i zaboraviti,početi od neke virtualne nule.
znači nemamo ništa i ne tražimo ništa ali opet imamo želje.znači da trebamo početi istraživati sve oko sebe,uvidjeti ljepotu u malim stvarima u stvarima koje nas okružuju u ljudima koji nas okružuju.sitnice su sastavni dio sreće,to ponavljam mužu svako toliko ali on je sljep i ne mogu kroz zid pa odustajem iako ne bi trebala.
da bimo gledali samo dobru stranu druge osobe vjerojatno bimo bili sretniji a to je tako teško.zašto?zato jer smo mi slabi i vidimo samo slabo u drugima.
stvarno smo u kurcu,šta je lakše reći neku ružnu ili neku lijepu riječ?isto je!prema tome ili čemo se potruditi ili čemo nastaviti se sažaljavati nad sobom.
ke žalost...
Post je objavljen 29.12.2007. u 00:33 sati.