Pregled posta

Kontroverze nenasilne akcije i građanske neposlušnosti

Slika lijevo: noviji primjer koordinirane nenasilne akcije u SAD, za završetak američke okupacije Iraka i odbacivanje planova za rat s Iranom. Preneseno sa: The Declaration of Peace.

Odvjetnica Nataša Pifak Mrzljak danas na svojem blogu obavještava da je prekinula štrajk glađu. U okviru svojih razmišljana o pacifizmu i nanasilnoj akciji, jučer sam o tome pisao, Nastojeći racionalno analizirati situaciju, zaključio sam ono što je velika većina komentatora rekla na osnovu svojih emocija: štrajk glađu treba prekinuti, i vratiti se zadacima koje ima kao odvjetnica. U njen osobni odnos (zalubljenost) prema Ljubomiru Čućiću, kao i u osude njegovog karaktera, nisam ulazio. On je pravomoćno osuđen za zlostavljanje svoje prve supruge i treba tek odslužiti zatvorsku kaznu. Ali to ne znači da nema pravo, da ga netko voli. Niti da ženu, koja ga je zavoljela, smijemo proglašavati poremećenom (što su mnogi komentatori činili).


"Nenasilna akcija" kao odmak od pacifizma

Prekjučer sam pisao o kontroverzama pacifizma. To je tema kojom se intenzivno bavim, planiram napisati knjigu, i sada nisam u stanju dati neki cdjelovit pregled., Dodajem još neke dileme o pojmu nenasilne akcije.

Mnogi društveni aktivisti, odričući se nasilja, ne deklariraju kao "pacifisti"; oni kažu da su pristaše "nenasilne akcije". Često se smatra da ta riječ podrazumijeva pasivnost, ili pak nedosljednost između riječi i djela, kada se netko zalaže za vrednote kao što su pravda, jednakost, sloboda. Jer za te se vrednote treba boriti, treba unositi "nemir" u inače možda mirnu diktaturu. Cilj nje naprosto "mir" nego suzbijanje nasilja i nepravde. Što pak sve podrazumijeva riječ nasilje, nije jednostavno pitanje. Ono, svakako, nije samo fizičko. Postoji također i značajni termin "strukturalno nasilje".


Rješavanje konflikata i korištenje sile protiv nasilja

Slika desno je ilustracija pacifističke dileme: Ako jedne noći čujete da je netko provalio u vašu kuću, hoćete li listati priručnik "Snaga nenasilja" da vidite kako reagirati? Slika je sa sajta target=_blank>historycooperative.com.

Da bi se suzbili nepravda i nasilje, ponekad je potrebno koristiti silu; važno je (i nimalo jednostavno) utvrditi pojmovnu razoliku između "nasilja" i "sile". Prije toga, međutim, moralna je obaveza pokušati sve nenasilne puteve. Nenasilje je, kažu pristaše takve akcije, kao metoda bolje, ali nije apsolutno. Ta pretenzija na apsolutno važenje pripisuje se pacifizmu - što, međutim, ne mora biti točno. (Najbolji pregled o raznim vrstama pacifizma. možete naći u Stanford Encyclopedia of Philosophy). Čak je i Mahatma Gandhi rekao da sila nekad jest potrebna: manijaka koji ubija ljude treba zaustaviti, a ne nagovarati da sam stane).

Sukobi su neizbježni u ljudskom društvu, ali treba ih pokušati razriješiti bez nasilja. Tu se razvija metoda "conflict resolution". Riječ je postala prilično popularna, pa i pomodna. Na mrežnom sjedištu (web siteu) udruge Conciliation Resources možete pročitati jezgrovitu deklaraciju ciljeva:

Takva pak metoda uključuje da pravda nije "samo na jednoj strani" (tj. samo na našoj), pa se onda vježba i "aktivno slušanje" i druge metode stvaralačkog rješavanja konflikta. Ali što onda, ako smo uvjereni da pravda jest na našoj strani i ne želimo pristati na kompromis, ili naš protivnik odbija takvu mogućnost? A ne želimo primjeniti silu, ili je odnos snaga takav da bi to bilo iluzorno?

Slika lijevo: Knjiga o štrajku glađu 54 člana IRA-e. Boraveći u zatvoru, zahtijevali su status političkih zatvorenika. U to su se vrijeme održavali parlamentarni izbori, i njihov vođa Bobby Sands izabran je za zastupnika u britanskom parlamentu; međutim, umro je. Podsjeća na današnju situaciju sa Branimirom Glavašem.

Još jedan od problema kada razmatramo nenasilje kao puku metodu akcije, odnosno društvene borbe (a ne kao "deontološku" vrednotu u filozofiji ili religiji, što izražava riječ "ahimsa") jest razmatranje cilja borbe. To je, u širokom smislu riječi "pravda". Ali, što je to pravda i kako se određuje što je pravedno? Teorija nenasilne akcije povezana je sa pojmom građanske neposlušnosti, koji u sebi uključuje osobnu odluku pojedinca ili grupe da neku sitauciju, zakon, institucijiu smatraju epravednima, čak i ako su u manjini. Netko može upotrijebiti nenasilne metode borbe, da bi iznudio ciljeve koje će nes amo prosječni čovjek, nego i drugi društveni aktivisti i načelni zastupnici nenasilja smatrati nepravednim.

Nenasilna akcija u službi nasilja i mržnje

Zamislite grupu žena, koje nenaoružane izlaze pred vojni konvoj. One stoje čvrsto zagrljene, pjevaju, viču im da se vrate odakle su došli. Kada ih vojnici pokušaju odgurati, one legnu na cestu, spremne da tenkovi i kamioni pređu preko njihovih tijela. Nitko neće poreći da je ta akcija nenasilna. Možemo se diviti njihovoj predanosti i odlučnosti.

Međutim, konvoj nije pošao nekoga ubiti. Pod vojnom zaštitom, kamioni prenose hranu i lijekove u opkoljeni grad, u kojem skapavaju muškarci, žene i djeca, koji su opkoljeni od daleko nadmoćne vojne sile, koja želi njihovo uništenje. Oni koji ih opsjedaju mužev su i i braća onih žena, koje zalažu svoj život. Njihov je cilj: nemojte pomagati tim prokletnicima, neka svi pomru!

Cilj, svakako, nije "nenasilan". Nenasilna akcija ovdje je iskorištena u okviru rata, za postizanje cilja uništenja protivnika,

Mlađi čitatelji vjerojatno neće znati, ali primjer je stvaran. Tako su srpske žene 1995. godine tijelima zaustavljale konvoj pomoći za Srebrenicu.

Ne možemo ostati samo pri pojmu "nenasilne akcije", kao da je on nešto samo po sebi dobro. Moramo preispitivati što je "dobro", što je "pravda". Moramo preispitivati svrhe i ciljeve, a također i motive, koji nas pokreću. U ovom slučaju, motiv je bila mržnja.

Ali nije dovoljno ni naivno suprotstaviti mržnji ljubav. Te emocije u stvarnosti nisu tako jasno odvojene kao u predodžbi, o čemu sam pisao u članku Smije se mrziti, ako je u interesu ljubavi?. Tako se vraćamo na one dvojbe, o kojima sam pisao prekjučer.

Post je objavljen 28.12.2007. u 23:26 sati.